Faruk ima najveće srce. Faruk ima najtopliji osmijeh. Voli sport i pjesmu. Puno drugara. Ima i Down sindrom i srce koje ga nekad ne sluša.
Sretan je dječak jer ima svoju majku, svoju zaštitnicu i podršku, onu kojoj se svi divimo-Melihu, primjer ženske snage i borbe.
Meliha Mešetović, Farukova majka, borac, nevjerojatna žena koja ruši granice, ograničenja i predrasude podijelila je svoju priču s nama i s njom smo spoznali da je život lijep u svim svojim raznolikostima i oblicima. Na prvi pogled ne odaje sve životne nedaće kroz koje je prolazila i još prolazi. Uzeli smo je kao primjer svim ostalim ženama, majkama koje se bore sa sličnim problemima. Bez obzira na sva iskušenja koja joj je život spremio iz svega izašla kao bolja osoba uvijek spremna pomoći drugima. Meliha je predsjednica Udruženja „Budi mi drug“ za pomoć djeci sa poteškoćama u razvoju u Ilijašu i svojim radom i iskustvom pomaže drugim majkama.
Prva bitka
Jedno od najtežih, ali i najljepših poglavlja njenog života započelo je rođenjem sina Faruka koji ima Down sindrom. Osim toga Faruk je rođen sa srčanom manom i tu su se problemi samo dodatno pogoršali.
„Moja borba počinje 2001. godine kada je dječak rođen, do tada svi nalazi su bili dobri i nisu ukazivali na bilo kakav problem. Prvi put kad su mi dijete donijeli da hranim, on je počeo da modri i tada su ustanovili da ustvari nešto nije u redu sa dječakom. Tada je prebačen na intenzivnu njegu, a meni nisu odmah kazali o čemu se zapravo radi. Treći dan poslije poroda su mi rekli da dječak ima tešku srčanu manu, a za Down sindrom mi nisu odmah rekli dok nisu uradili dodatne analize. Kada su mi saopćili da dječak ima i Down sindrom, tu onda tek počinje borba sa samim sobom. Onog momenta kada sam se pomirila sa tom činjenicom znala sam da je pred mnom jedan težak i dug period i da će trajati, da treba dosta odricanja. To mi je nekako davalo dodatnu snagu da se borim da to dijete preživi. Kao i svaki drugi roditelj ja sam željela da imam zdravo dijete i da živim normalan život, međutim u momentu se život iz korijena mijenja. Na samom počeku Farukovog života stalno smo bili u bolnici, naši koferi su bili uvjek spakovani, on je stalno imao neke krize i napade. Bilo je veoma teško, dan-noć smo držali dijete u naručju, on je stalno plakao. Njemu je trebala da se radi operacija odmah poslije poroda, međutim doktori su to odgađali iz razloga što je bio jako težak slučaj. 2002. godine mi smo pokrenuli akciju pošto je bio urađen predračn za operaciju koja je tada koštala 20.000 KM i tada smo uz pomoć dobrih ljudii i Radio Ilijaša koji je vodio tu akciju skupili oko 4.000 KM. Poslije te akcije nismo više imali mogućnosti da bilo šta prikupimo, onda se javio mužev amidža koji živi u Moskvi i finansirao ostatak troškova. Poslije toga otišli smo u Moskvu i bili tamo mjesec dana i tamo nas je liječio dr. Kohov”.
Sjeća se Meliha tog perioda sa suzama u očima i kaže da joj je najgore palo kada se vratila kući kada je njen stariji sin zvao tetka, a njenu sestru mama. Tada je napravljen jedan dio operacije u Moskvi, a sa doktorima iz Sarajeva je dogovoreno da oni urade ostatak.
„Nastavak operacije trebao je uslijediti godinu dana poslije prve, dakle neke 2003. godine, međutim doktori su stalno odbijali. Faruk je u tom periodu koristio kapi za pumapanje srca i bez njih nije mogao da živi. Stalno su ga odbijali za operaciju kao težak slučaj. Mi smo znali kakvo je stanje i bili smo spremni i na ono najgore, ali smo morali kao roditelji pokušati i boriti se. Te 2004. godine prvo su bili obećali da će raditi Faruka da bi nam u zadnji tren javili da će to ipak biti drugi put , međutim njegovo stanje je bilo sve gore i gore i tada je moj muž nazvao i rekao da ćemo mi ipak doći da oni pogledaju dječaka. Kada smo došli na Pedijatriju sve je već sve bilo spremno za operaciju, urađeni su hitni nalazi i dijete je stavljeno prvo na spisak za operaciju. Radio ga je tim iz Austrije na čelu sa doktorom Volonekom, bila je to dosta teška operacija jer je time otklonjeno pet srčanih mana. On je poslije operacije bio jako loše, ali ja ni u jednom momentu nisam gubilla nadu da će on preživjeti . Postopertivni tok je tekao dobro i hvala Bogu sada je sve u redu“.
Uspješna inkluzija i socijalizacija
Svi životni izazovi sa kojima se suočila naša sagovornica nisu je slomili nego su od nje napravili još snažniju ženu. I kod Melihe vrijedi ona poznata „Kad život odluči da vam napravi lom, onda postajete stijena“.
„To je životna priča, da nije to bilo tako ja ne bih bila takva osoba, Faruk me napravio osobom koja je uvjek spremna pomoći i da svijet posmatram drugačijim očima “.
“Sada je sve mnogo lakše što se tiče zdravstvenog stanja. Faruk sada pohađa drugi razred srednje Frizerske škole i omiljen je među drugarima . Naravno to nije došlo samo od sebe, kod nas je trajala svakodnevna borba od samih početaka njegovog školovanja. Kada smo ga upisali u Vrtić Zavoda u Mjedenici ja sam mijenjala tri prevoza kako bih došla do odredišta. Tu smo išli četiri godine, cilj nam je bio da se socijalizuje. Poslije upisuje redovnu školu gdje se super snašao. Naravno nama kao roditeljima bilo je jako teško gledati ga u poređenju sa drugom djecom i kada uočavate razlike. Bilo je i ružnih situacija, ali sve smo to uspjeli prebroditi“.
Faruk, kao i druga djeca sa Down sindromom je izrazito emotivno topao, uvijek unosi vedrinu u sredinu u kojoj se nađe, vrlo je tolerantan, blage naravi i potiče izrazitu naklonost sviju onih s kojima dolazi u kontakt. Kao i svi mi može biti veseo, ljut, zabrinut, tužan , tvrdoglav, prkosan, drag ….
Zrači ljubavlju i veseljem, pa je zato i omiljen među rajom.
Udruženje „Budi mi drug“
Teška životna priča naše sagovornice nije ju pokolebala nego joj samo dodatno dala vjetar u leđa i snagu da pomogne drugim roditeljima sa istim ili sličnim problemima.
Tako 2008. godine na području općine Ilijaš je osnovano Udruženje „Budi mi drug“ koje se brine o djeci sa posebnim potrebama, na čijem čelu je Meliha. Ona nastoji pomoći svim roditeljima koji se jave za pomoć i svojim primjerom pokazuje kako se bori.
„ Javlja mi se dosta roditelja koji imaju slične probleme , ja im nastojim prenijeti svoje iskustvo. Trudim se da tim roditeljima na najbezbolnij način predočim sve to. Ono što je bitno što više vremena raditi sa tom djecom, a rezultati dolaze sami po sebi . Oni mogi sve od plivanja, košarke..sve što može i jedna zdrava osoba samo im se treba posvetiti”.
Odrasle osobe s Downovim sindromom mogu stupati u veze od kojih neke završavaju brakom, danas ih je već moguće zaposliti na brojnim radnim mjestima i sastavni su dio našeg društva te ga svojom vedrinom i toplinom oplemenjuju.
Jaka je bosanka žena, kao što je naša Meliha, koja bez obzira na sva životna iskušenja i borbu nađe način da dokaže da ništa nije toliko strašno ukoliko se odlučimo boriti, biti optimisti i ne odustajati-nikad.
Osmijeh djeteta uvijek je dovoljna nagrada.
Piše: Aida Muratović
