Na današnji dan, 19. oktobra 2015. godine, na bolji svijet preselio je Munib Maglajlić (Banja Luka, 1945. – Sarajevo, 2015), koji je Bosnu i Hercegovinu zadužio svojim znanstvenim istraživanjem usmene književnosti, potom kao redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, kao predsjednik BZK “Preporod”, autor, urednik i priređivač velikog broja knjiga iz različitih oblasti. U znak sjećanja na profesora Maglajlića, ovdje donosimo njegov uvijek aktuelni rad “Vrijeme i prostor života sevdalinke”.
Okolnosti pod kojima je nastala ljubavna pjesma poznata pod nazivom sevdalinka ostvarile su se prodorom istočnjačke kulture s islamskim pečatom na jugoistok Balkana, prodorom čiju je trajnost omogućio onaj dio stanovništva srednjovjekovne Bosne koji je prihvatio islam u godinama i decenijama nakon propasti Bosanskog kraljevstva i pada Bosne pod osmansku vlast, te onaj dio gradskog stanovništva koje nije prihvatilo novu vjeru, ali koje je postepeno usvajalo novi kulturni supstrat koji se tiče načina života. Svekoliki život bosanskohercegovačkih gradskih sredina, nastalih nakon osmanskih osvajanja na Balkanu, omogućio je rađanje ove pjesme. Postavši važnom, a u nizu decenija i graničnom pokrajinom velikog Osmanskog carstva, Bosna je prihvatila raznolike oblike istočnjačke kulture življenja, što je posebno postalo vidljivo u načinu podizanja gradova, koji su – u skladu s istočnjačkim kultom vode i zelenila – počeli nicati na pitomijim i za život ugodnijim prostorima, sasvim različito od srednjovjekovnih utvrđenih naselja što su, u svrhu lakše odbrane, građena na nepristupačnim i teško osvojivim mjestima. Ljepota i živopisnost bosanskih i hercegovačkih gradova – o čemu su ostavili brojna svjedočanstva slikari, fotografi i putopisci koji su u osmanskom razdoblju i kasnije prošli ovim krajevima – obznanjeni su bili i samim imenima nekih od njih: današnje Sarajevo, srednjovjekovna Vrhbosna, rano je prozvano “bijelo” i “cvijetno”, zasluživši konačno naziv Saraj-Bosna, tj. “dvorac Bosne”, čija je ljepota poređena sa ljepotom dviju carskih prijestolnica, Edrena i Carigrada, a slikoviti Prusac ponio je ime Akhisar, tj. “bijeli, utvrđeni grad”. Potaknut islamskim vjerskim propisima, u bosanskim gradovima je razvijan kult žive vode pa su obilno građeni vodovodi i česme, bunari i šadrvani, te podizani hamami. Bogatije kuće imale su ponekad vlastite vodovode, sa česmama u dvorištima i toplim banjicama uz pojedine odaje, čineći životni prostor izuzetno pogodnim i privlačnim. Naglašenu ljubav za živu vodu pratila je naklonost za zelenilo općenito, za cvijeće osobito, što brojne sevdalinke upečatljivo posvjedočuju zastupljenošću cvijeća u bogatoj lepezi značenja.
Poseban položaj žene u društvu, proistekao iz naredbi sadržanih u islamskim vjerskim propisima, odrazio se u bošnjačkoj gradskoj sredini na kulturu stanovanja: imućnije kuće imale su odvojena muška i ženska krila ili čak zasebne zgrade, selamluke i haremluke, te muške i ženske avlije, ograđene visokim zidovima ili tarabama, s ciljem proširenja životnog prostora na kojem su se mogli slobodno kretati ženski članovi porodice, zaštićeni od nepoželjnih, muških pogleda izvana. Izdvojenost ženskih članova porodice bila je izrazitija u višim građanskim slojevima bošnjačkog društva. Odnosi u srednjim i nižim slojevima bošnjačkog gradskog stanovništva te na selu općenito, vodili su ustanovljavanju posebnog oblika ljubavnog susretanja, ašikovanja, postupnog ljubavnog upoznavanja, s pouzdano utvrđenim pravilima ljubavnih očitovanja, prema kojima se znalo mjesto, vrijeme i okolnosti pod kojima su se – uz budnu pažnju starijih ukućana – sastajali mladići i djevojke: najčešće petkom poslijepodne, ali i drugim danima i u drugo doba, na dvorišnoj kapiji ili kod ašik-pendžera, prozora zaštićenog gustim drvenim i ukrašenim rešetkastim okvirima, mušepcima, prozora ponekad ciljano isturenog na sokak. U danu određenom za ašikovanje, petkom nakon podnevnog, džuma-namaza, momci bi u skupinama ili pojedinačno šetali sokakom, a djevojke bi ih sačekivale na ašik-pendžeru ili bi se nakitile na avlijskoj kapiji. Uz vesele i duhovite “ašiklijske doskočice sa đul-pendžera”, pjesma sevdalinka se javljala kao oblik sporazumijevanja u ovom načinu ljubavnog upoznavanja, kojom se sa unutrašnje strane mušebaka, odnosno baštenskog ili avlijskog zida ili drvene ograde (ženski glas) odgovaralo na izazov pjesmom s druge strane (muški glas).
Za muškarca su svi putevi bili slobodni i otvoreni: silazio bi u čaršiju, poslom ili u traženju razonode, bezbrižno uživao u miru kafane ili u živosti i šarenilu hana i mejhane. Odlazio bi u trgovinu po Bosni ili se zapućivao u prvo susjedstvo, Dubrovnik, ali se otiskivao i na udaljenije prostore i u poznata trgovačka središta, kao što su Stambol, Solun ili Venecija, te susretao putnike koji su iz udaljenih krajeva pristizali. Išao na vojnu i još mnogo dalje nego što su prostori na koje su ga vodili njegovi trgovački interesi – svuda gdje je trebalo ratovati za sultana – ili se otiskivao na daleki i neizvjesni put hadžijskog hodočašća u Meku i Medinu. Izuzetno pogodan je bio položaj muškarca iz vrha bošnjačke društvene piramide, čiji je život, između dvije vojne, bio u dobroj mjeri okrenut užitku, a glavni su mu sadržaji bili lov, teferiči i različiti porodični i prijateljski sastanci, najčešće popraćeni gozbama, čiji je jedan od glavnih začina bila sevdalinka, pjesma kojom se moglo dati oduška i ushićenju životnom, i čežnji ljubavnoj, i istočnjački intoniranoj žali za mladošću, odnosno boli zbog minule ili neuzvraćene ljubavi.
Vjerovatno su se vrlo rano u takvim okolnostima javljali pjevači i pjevačice koji su sevdalinke pjevali za nagradu, o čemu u 19. stoljeću imamo česta svjedočanstva, a zaštitnici i domaćini glasovitih pjevača i pjevačica nalazili su se među pripadnicima poznatih bošnjačkih feudalnih porodica. Običaj držanja profesionalnih pjevača među imućnim pripadnicima bošnjačkih veleposjedničkih porodica – posebno kada je riječ o epskoj pjesmi – zadržao se iznenađujuće dugo, a u istom društvenom sloju sačuvan je i običaj lova sa sokolom, čije prizore nalazimo uklesane na stećcima. Lov sa posebno obučenim sokolom, koji je u Evropi odavno iščezao, zajedno sa propašću feudalnih društava, u Bosni se, u bošnjačkom veleposjedničkom sloju, zadržao sve do tridesetih godina 20. stoljeća. I kao što je ovaj društveni sloj baštinio neke oblike kulture življenja prenesene iz bosanskog srednjovjekovlja, tako se i sevdalinka nastavila na oblike stiha i lirske obrasce koji su postojali u usmenoj tradiciji stanovništva Bosne i prije nego što se islam odomaćio u ovim krajevima. U manjem broju pjesama ostali su tragovi starih paganskih vjerovanja, uz stihove u kojima se ostvario prodor tekovina islamske kulture u bosansku srednjovjekovnu usmenu tradiciju. U nekim sevdalinkama moguće je razaznati srednjovjekovni okvir zbivanja ili otkriti ostatke vjerovanja u mitološke sile. Stolačka pjesma Poljem se vija Hajdar delija sadrži tipično srednjovjekovne simbole konjanika, perjanice i utvrđenog grada, a čuvena sevdalinka Dvije su se vode zavadile čuva tragove vjerovanja u vodena božanstva.
Gradovi koji su bili važna trgovišta, sa ustaljenim sajmovima i vašarima u određeno doba godine, koji su u isto vrijeme predstavljali narodno-vjerske svetkovine, sa vrlo šarolikim sastavom učesnika, te hanovi na raskrsnicama puteva, gdje su se susretali putnici i došljaci iz bližih i udaljenijih krajeva, bili su mjesta na kojima se ostvarivala neobično živa razmjena različitih oblika usmene književnosti. Pjevalo se uz čašicu ili bez nje, u putu ili u hanu, nakon napornog putovanja ili uspješno obavljenog trgovačkog posla; pričalo se s ciljem da se skrati zimska noć ili prekrati vrijeme u dugu putu ili u snijegom zavijanom hanu, u nemogućnosti da se krene dalje zametenim drumovima ili pređu nabujale vode rijeka koje su odnosile ćuprije. Pjesme o ljepoti djevojaka i žena iz sarajevske, banjalučke, mostarske i drugih gradskih sredina, kolale su skraja nakraj Bosne u vrijeme kada nisu postojali ni željeznica, ni telegraf, ni telefon. Pjesnici sevdalinke su u brojnim primjerima opjevali ljepotu djevojke ili žene, ali ne nepoznate i tajanstvene gospe – o kojoj su pjevali provansalski trubaduri, brižljivo joj krijući ime – nego posve određene osobe, kojoj iz pjesme saznajemo ne samo ime, nego i gradsku četvrt u kojoj je stanovala.
Ograničena strogim, običajnim zakonima patrijarhalnog morala sa islamskim predznakom, žena je u bošnjačkom društvu bila u neravnopravnom položaju u odnosu na muškarca i bila je u potpunosti vezana za kuću i djecu. Sa nastupom djevojaštva – u skladu sa islamskim propisima – pokrivena u kretanju izvan kuće, češće raznobojnim zarom (zavitkom od basme, štofa ili svile), rjeđe feredžom (ogrtačem od crne ili modre čohe) i naročito strogo skrivana do trenutka udaje – ženska lica su u imućnijim slojevima bošnjačkog gradskog stanovništva bila u životnoj svakodnevnici odvojena od odraslih muškaraca, osim onih sa kojima su bila u bliskom srodstvu ili supružanskim odnosima, pa se o ljepoti pjesmom zazivanih ponekad znalo samo prema predaji koja je svoj početak imala u svjedočenju neke druge djevojke ili žene. O ljepoti opjevane tek se slutilo, a nemogućnost da bude i viđena činila je skrivenu ljepotu još primamljivijim predmetom pjesnikove mašte. Ali su gizdavost opjevanih mogle biti dostupne pogledu nepoznatih pjesnika, koji su im izricali pohvalu, u slučaju ako je djevojka potjecala iz društvenog sloja u kojem nije provođeno strogo izdvajanje i skrivanje ženskih lica ili ako je opjevana ljepotica bila porijeklom iz hrišćanske ili kršćanske sredine, u kojima se ženskinje nije skrivalo i pokrivalo od muških pogleda, o čemu je Ivo Andrić književno posvjedočio na jezgrovit način u mladalačkoj prozi Put Alije Đerzeleza: “Ona se zvala Katinka i bila je kći Andrije Poljaša, nesrećna rad svoje ljepote o kojoj su pjevali dvije pjesme po svoj Bosni…”
Mnogo je lakše objasniti nastanak sevdalinki čiji su junaci momci koji su se muškom ljepotom ili držanjem izdvajali među svojim vršnjacima. Same skrivene od muških pogleda, djevojke su bile u prilici da osmotre muška lica na sokaku ili atmejdanu, osobito u vrijeme ašikovanja. Zbivanja oko ašikovanja: ljubavne povezanosti koje su bivale prekinute neočekivanim rastancima, udajama i ženidbama koje su izazivale iznenađenje okoline i doživljavale komentar u pjesmi, tj. bivale pjesmom zabilježene, često su u sevdalinci zapamćena zajedno sa imenima protagonista, ponekad hroničarski vjerno i podrobno. Zgode koje su se odigrale na sokacima i česmama, kapidžicima i ašik-pendžerima, ili iznenađujući zapleti i raspleti u ljubavnim zbivanjima, postajale su predmetom pjesama – koje su ujedno bile i dio usmene lokalne hronike – i često su doživljavale različite preinake tokom usmenog prenošenja.
I ne samo to. Sevdalinka je zapamtila živopisnost bosanskohercegovačkih gradova i kasaba i opjevala njihove znamenite dijelove. Pjesme porijeklom iz Sarajeva pronijele su Bosnom glas o ašikovanju, teferičima i kafanama na Bembaši, Babića bašči i Ilidži, o plemenitosti vode Mošćanice, o širini ravnog i zelenog Atmejdana, o privlačnom šarenilu Baščaršije, o dužini Varoši i strmini Bistrika, o ljepoti bašča na Bjelavama i Vratniku, o vidicima sa Trebevića, o sarajevskim česmama i ćuprijama, o živosti i bogatstvu Ćemaluše, o bekrijskom raju Latinluka, Morića hana i Tašlihana, o izobilju bezistana, o prostranstvu Dženetića avlije i bujnosti Bakarevića bašče… I tako redom. Sevdalinka je opjevala Banju Luku i njezine ravnine, banjalučke teferiče i plahoviti Vrbas, čije su vode imale snage da izvale i ponesu jablan sa obale, a mašta je pjesnikinje oblikovala sliku kujundžije, od kojeg djevojka traži da joj skuje dragoga iz snova. Mostar, njegovu smaragdnu Neretvu i Karađozbegovu džamiju sa griješnim mujezinima, koji zaboravljaju svoje dužnosti, opčinjeni ljepotom djevojačkom; prostranstvo mahale Cernice i širinu obeharalih đul-bašči, sa lijepom Šahin-Mevlom djevojkom. Tuzlu, njezinu zelenu meraju sa džerimdžijom Mujom, koji zaprečuje prolaz djevojkama, i kazandžiju Alju, koji kuca đugum, misleći na djevojačke ruke koje će sa Jale vodu u njemu nositi. Hlivno, sa dvorima Firdus-kapetana i gizdavom Hanom Pehlivana. Travnik, zapaljen okom djevojačkim, i lijepu seku Atlagića na livadi pokraj Lašve. Gradišku na Savi, sa pehlivanima koji u nju pristižu, čiju igru na užetu promatraju, zadržana daha, među ostalim, unuke Cerić-kapetana i “prelijepa” Borića Begzada. I dalje, sevdalinkom su opjevani: Maglaj, Doboj, Prijedor, Gradačac, Tešanj, Prusac, Jajce, Jezero…
Osim brojnih sevdalinki sa lokalnim obilježjima, koje pjevaju o glasovitim djevojkama i momcima, junacima ljubavnih zbivanja u slikovitim sredinama većih i manjih bosanskohercegovačkih gradova i kasaba, osnovom ove lirske vrste može se smatrati i manji broj ljubavnih pjesama koje odlikuje naglašena čulnost te izrazitija ljubavna usredsrijeđenost, značenjski povezana sa turcizmom sevdah (ljubav, ljubavna čežnja, ljubavni zanos), prema kojem je ova pjesma zapravo i dobila svoje ime. Takav pogled na ovaj lirski oblik sadržan je u rečenici da sevdalinka nije tek obična pjesma o ljubavi, nego da je to pjesma o sevdahu, što je ustvari uočavanje razlikovne crte ove pjesme u južnoslavenskoj usmenoj lirici općenito, zasnovane na njezinoj izrazitijoj ljubavnoj osjećajnosti. Za razliku od sevdalinki sa lokalnim obilježjima, koje su spjevane u trećem licu, ovdje je riječ o lirskim monolozima, djevojačkim i momačkim, sa osjećanjem očajanja i žali usljed neostvarene ili neuzvraćene ljubavi, nevjerstva, osamljenosti i iščekivanja, ili su to, u vedrijoj varijanti, usklici poletnog osjećanja ljubavne radosti pred ljepotom drage ili dragog, odnosno slatki drhtaji iščekivanja zamamnog susreta sa ljubljenim bićem. Ove sevdalinke su na upečatljiv način izrazile ponor beznađa, ali i vilovito ljubavno ushićenje i krilatu mladalačku razdraganost do koje ostvarenje ljubavi u vidu uzvraćene naklonosti dovodi, pa neke od njih dostižu razinu izvanrednih pohvala ljubavi i mladosti općenito.
Sevdalinke koje su u svojoj osnovi lirski monolozi intimnije su prirode od sevdalinki sa lokalnim obilježjima. Momački lirski iskazi izvijani su pod pendžerom drage i noćnoj tišini i osami, ili na posebnim muškim skupovima uz čašicu, akšamlucima, koji su započinjali u sumrak na čardacima, u baščama, na obalama rijeka ili općenito na mjestima odakle se oku pružao ugodan vidik. U tom ugođaju nastajale su sevdalinke koje su zbog svog sadržajnog usmjerenja i opuštenijeg tona nazivane akšamlukčijskim ili bekrijskim pjesmama. Djevojački lirski iskazi nastajali su u samotničkoj izdvojenosti ili na djevojačkim sastancima uz đerđef, tkalački stan ili tokom nekog drugog rada u kućnom i porodičnom okruženju. Na većim, otvorenijim i življim porodičnim skupovima, kao što su svadbe ili veselja povodom povratka sa hadža te sa nekog dugog trgovačkog putovanja ili sa vojne, sigurno su, uz općenito vedro intonirane sevdalinke, pjevane u znatnoj mjeri i one sa lokalnim obilježjima, jer su svojom veselom i dopadljivom tematikom te zazivanjem poznatih i omiljenih pojedinaca iz okruženja bile mnogo privlačnije od lirskih, molskih i samotničkih, ispovjednih, pretežno djevojačkih iskaza.
U dugom, višestoljetnom, usmenotradicijskom životu, u različitim slojevima gradskog stanovništva, tokom osmanskog i austrougarskog razdoblja u Bosni i u Novopazarskom sandžaku, oblikovana je i pjevana sevdalinka na djevojačkim i momačkim sastancima, u kolu, na mješovitim i šarolikim sijelima, na svadbama i drugim porodičnim skupovima; u avliji, na bašči, u kuli, na čardaku, u kućnim odajama; na teferiču, u putu, na ašiklucima i akšamlucima, u hanu, idući kroz mahalu, jašući na konju, u banji i hamamu, na meraji, u lovu, na gradskim tvrđavama, u zatočeništvu, na vojnim pohodima, pod tuđim nebom. Muškim ili ženskim glasom ili višeglasno, jednostavnim poravnim napjevom ili u složenoj melostrofi, bez muzičke pratnje ili uz okretanje tepsije (u ženskom pjevanju) te uz pratnju jednostavnijih ili složenijih vrsta tambure (u muškom pjevanju), od kojih se melodijskom razuđenošću i raznovrsnošću muzičkih odlika posebno izdvajao saz, vrsta žičanog instrumenta srednjoazijskog porijekla, kod kojeg je broj žica varirao, a penjao se nekad i do desetak. Vještina kucanja uz saz, što je za potrebe igre u kolu njegovano i neovisno od pratnje pjevanju sevdalinke, razvijala se kod darovitih pojedinaca do stupnja istinskog umijeća. Saz je s austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine (1878) postepeno potiskivan harmonikom, koja nije odgovarala niti udovoljavala dotadašnjem načinu pjevanja sevdalinke, utičući snagom svoga tona na izmjenu načina pjevanja. Zamjena saza instrumentom kojeg je donijelo novo doba vodila je opadanju vjerodostojnog pjevačkog umijeća, jer je preglasna pratnja harmonike dovodila pjevača ili pjevačicu u nezavidan položaj. Razuđena i kićena pratnja sevdalinke sazom, kojom se u izvođenju vrsnih sazlija postizavalo skladno preplitanje linije instrumentalne pratnje sa pjevajućim glasom, harmonikom nije nikad bila dostignuta, iz čega je proisteklo postepeno, ali nepovratno sužavanje mogućnosti tanahnog melodijskog sjenčenja u pjevanju sevdalinke. U to vrijeme uočljiva je i pojava ove pjesme u repertoaru kafanskih sastava, koja označava njezin izlazak iz vjerodostojnog tradicijskog lanca, što je donijelo i novu pratnju u vidu violine, a zatim i čitavog orkestra (tamburaškog ili mješovitog). S druge strane, sevdalinka je, kao vjerodostojna tradicijska tvorevina, nastavila – u temeljito izmijenjenim društvenim prilikama – svoj spontani život u sve tanjem toku. Usamljeni vrsni pjevači i sazlije baštinit će, ipak, i nakon svega, čak decenijama vrhunsko pjevačko umijeće i prenijeti ga, uz izvanredan sluh za vrijednost pjesme kao jezičke umjetnine, do nakraj 20. stoljeća, kako će to na uzbudljiv i neponovljiv način posvjedočiti pjevači Selim Salihović iz Janje kod Bijeljine, koji se pratio sazom, te Hamdija Šahinpašić iz Pljevalja, koji se pratio skromnom tamburicom, ne upamtivši saz kao pratnju sevdalinci u rodnom gradu.
Sevdalinka – jedan od najreprezentativnijih žanrova bošnjačke pa i južnoslavenske usmene književnosti i narodne umjetnosti općenito – mogla je nastati kada su oblici življenja zaokruženi pod islamskim uplivom bili potpunije prihvaćeni, kada su se uobličile gradske sredine sa novim rasporedom, u znaku novog načina života, kada su se na drugačiji način izgradile gradske četvrti, mahale, u kojima su kuće, prema mogućnostima domaćina, imale potrebne prostore i objekte: ograđenu avliju sa kapidžikom, bašču sa čardakom, ašik-pendžer i drugo – riječju: kada se život počeo u potpunosti odvijati u onom okruženju koje čini dobro poznatu pozornicu zbivanja u sevdalinci. Taj se proces nije mogao zaokružiti prije početka 16. stoljeća, a kako se u načinu života nije ništa bitno mijenjalo sve do Austrougarske okupacije (1878), može se smatrati da zlatno razdoblje života sevdalinke traje do tog datuma. Sevdalinka se kao pjesma ni tada ne gubi, ali otada biva bitno narušena životna podloga u kojoj ova pjesma nastaje i traje kao vjerodostojna tradicijska tvorevina. Naime, prodorom zapadnjačke kulture življenja – posredstvom nove, austrougarske vlasti – počinju iščezavati neki od oblika života koji su bili važni u procesu nastanka sevdalinke pa se narušavaju društveni okviri u kojima se ova pjesma mogla nesmetano dalje obnavljati. Sljedećim graničnim datumom može se smatrati godina završetka Prvog svjetskog rata (1918), koja je također označila početak korjenitih promjena i novih društvenih odnosa, nakon čega se još značajnije narušava životni okvir u kojem je na spontan način nastajala sevdalinka i u razdoblju koje je uslijedilo ova pjesma je nastavila živjeti sa smanjenom mogućnošću obnavljanja.
Sevdalinka – koja je u razdoblju nakon završetka Prvog svjetskog rata snažno odjeknula u pisanoj književnosti na bosanskohercegovačkom i širem prostoru, i u stihu, i u prozi, i u dramskim oblicima – stekla je popularnost i načinila je, kao zaokružena tradicijska tvorevina, posredstvom gramofonskih ploča i tek osnovanih radiostanica, velik pohod po ondašnjoj Jugoslaviji, a kod preuzimanja i korišćenja ove pjesme za diskografske, estradne pa i kafanske potrebe tekstovi su joj prekrajani i napjevi mijenjani, bez ikakve pažnje i obzira, i to je pojava koja traje do danas. Velika omiljenost sevdalinke korištena je u komercijalne svrhe u životu novokomponirane pjesme, koja se u proteklim decenijama zastrašujućom snagom raširila na južnoslavenskom prostoru, obilato prodrijevši u radio i televizijske programe, na štetu vjerodostojnih folklornih oblika. Nastojanje da se iz sačuvanih zapisa i snimaka obuhvatno i znalački obnovi i zaštiti sevdalinka zavređuje punu pažnju, jer je riječ o pjesmi koja – i kao muzička tvorevina, i kao jezička umjetnina – predstavlja vrhunsku stečevinu bošnjačke i bosanskohercegovačke kulturne baštine.
(STAV)
