Armin Muzaferija obradovao je publiku novom kompozicijom „Lasto mala“.
Tekst je radio prof. Džemaludin Latić, muziku Alen Lemešević, a aranžirao je Adnan Mušanović.
Pjesma i video na najljepši način promoviraju bosanskohercegovačku kulturu, historiju i tradiciju, a zanimljivo je da je ona snimljena prije tri godine.
- Još jednom sam dokazao da ja ne radim komercijalno, već onako kako mi leži na srcu. Osjetio sam da je sada vrijeme da je objavim – kaže Armin Muzaferija.
Video je sniman u Etno Begovom selu u Nišićima, a u njemu se pojavljuju članovi benda Armina Muzaferije, kao i akademski glumci Elmir Krivalić i Merjem Šiljak. Kako kaže Muzaferija, pjesma „Lasto mala“ predstavlja odu bosanskoj ženi, a nosi pregršt emocija.
Spot koji je snimljen pod rediteljskom palicom Murisa Beglerovića i agencije „Gotiva“ predstavljen je u Saburinoj kući, nacionalnom spomeniku na Kovačima. Promociju je uživo prenosila televizija Hayat.
- Nismo slučajno odabrali Saburinu kuću kao mjesto promocije, jer njen ambijent odgovara pjesmi i spotu. Zahvalio bih se na pomoći BH Telecomu, Vladi ZDK i firmi Applause na pomoći u realizaciji ovog projekta. Poruka pjesme, koju smo dočarali i u spotu, jeste da cijenimo svaki trenutak proveden sa voljenim osobama, te da nikada ne dođemo u situaciju da cijenimo stvari tek kada ih izgubimo. Važno je da cijenimo poklone koje nam Gospodar šalje i koje nam život donosi, da budemo zahvalni na svim blagodatima koje smo dobili od Boga, posebno na ljudima koji nas vole i koji nam posvećuju svoje vrijeme – govori Muzaferija.
Armin će u narednom periodu imati veliki koncert na Bajramskoj akademiji u njemačkom Heilbronnu, a prvi dan Bajrama će nastupiti u Srebreniku.
Posebnu pažnju izazvala je recenzija Dzemaludina Latića koju prenosimo u nastavku:
Nekada si pod našim krovom pjevala,
budila usnulo cv’jeće!
Moja te draga svojom kćerkom zvala,
haberom džennetske sreće!
Lasto, lasto mala!
Kad ti jesenas ode na svoj put daleki,
ode i moja draga mila.
Otada su crni svi drumovi nebeski,
otada vehnem ko žalfija.
Lasto, lasto mala!
Čim dođeš sutra pod naš krov, isti i stari,
nemoj pjevat’, nego zaplači…,
cvili k’o struna na staroj gitari,
a ja ću prozor zamračit’…
Ko je žena kojoj je posvećena ova pjesma? Da li je ta žena postojala ili je ona samo plod pjesnikove mašte?
Ta žena – rahmet joj duši – jeste postojala, a i plod je moje mašte – jer ja Nju u svojoj mašti uvijek vidim kada se vratim u svoj dragi zavičaj, i uvijek je iznova, na svoj način, oživim, ona mi otvori svoje krupne, plavomodre oči, poselami me, zastidi se, ja otprimim selam, i Ona nestane, kao lastavica, pod oblakom, pa se opet javi, progovorimo nekoliko riječi, isplačemo se, pa se Ona istopi u mome snu – kao grudica snijega na suncu…
Nju je voljelo čitavo naše selo, i naša mala čaršija, u koju je samo ponekad slazila. Nju je voljela naša džamija, koja joj je širila ruke kad je u nju polazila, i naša munara koja ju je odozgor, ispod oblaka, gledala dok hodi putem – pobuljena, u bijelim, širokim dimijama, bijela lica, na kome je uvijek bilo malo alkatmerskog rumenila.
Ptice su, od radosti što se ona iznenada pojavi iz voćara, cvrkutale i pozdravljale je, vjetar bi projuri kroz grane i sa njih trgaj behar – da joj padne na bijelu šamiju punu naslikanih ruža i Ćaba…
Jednoga tihog popodneva, dok sam se, zamišljen, pod teretom životnih briga, vraćao iz čaršije, začuo sam kako neko zapjeva: Zaplakala stara majka / Džafer-begova… Iako jē dotle nikad nisam čuo da pjeva, odmah sam uznao da je to Ona, da je to njezin glas. Tobe jarabbi, umislio sam da je zapjevala zbog mene, kad me je ugledala onako pokunjenog, da me malko razgali, sevap je čovjeka razgalit’ – jer život je pun briga i belaja…Tako mi je poručila: Zastani malo, efendi benum, osmjehni se, imaćeš kad tugovati i bol bolovati…
Zaaa – pla- kaaa-la staaa-ra maaaj-ka
Džaa-fer-beeego-vaaaa!
Bože, kako je divno pjevala!
Najednom ugledah kako iznad njezine glave i grabalja počeše prolijetati laste, džennetske tičice! Vesele k’o da su meleci! Aman jarabbi kako su se veselile, kako su cvrkutale, stat’ ne znaju! I svi smo veseli bili: i Ona, i laste, i ja ovamo iza živice! Pogledali smo se, i zastidili, ne znamo zbog čega. Ona se nasmiješila, okrenula glavu, privrnula otkos, pa nastavila pjevati „Džafer-begovicu“:
Saaablja zveeknu, ljuuuba jeeknu…
Sa njom su pjevale i vode i gore i trave, pjevao je otkos koga je privrtala svojim visokim grabljama… i ja sam, iako, kažem, tužan i zamišljen, zapjevao, pjesma me je njezina ponijela k’o vihar laticu, i bio sam sretan kako nikad nisam bio sretan u svome životnom vijeku… I u Džafer-begovici ja sam vidio – Nju, sestru svoju po dinu i imanu, po našoj zemlji Bosni i po našoj sudbini. Ja ne znam ni kako ni zašto, ali malo zatim moje srce se ukočilo od nekog straha…, i ja sam zanijemio, k’o da me je damla udarila – jer u ovoj našoj lijepoj zemlji, da mi Bog oprosti, ne može obitavati tolika sreća… a da se ne zalije nekim čemerom, i ne zacrni nekim pelinom…
Prve godine poslije rata bahnuh u našu malu čaršiju. Oko mene se sjatiše moji jarani, s kojima sam, nekada davno, davno, momkovao. Pili smo kahvu, othukivali, prisjećali se… Okolo nas- sve garevina. Jarani mi moji pričahu: Ovdje havajci ubili ovog, ovdje onog, u ovu kuću smirila granata, ubila tog i tog, sina, majku, sestru…Grdne rane naše! Ubili…mog druga iz Osnovne… za kim je bila udata…Ma nemoj mi reći?! Oh, Bože moj! Kroz misli mi prozuji „Džafer-begovica“, u duši odjeknu Njezina pjesma, sjetih se trenutka kad mi se srce sledilo od teške slutnje.
Žalio sam svoga brata H-a iz Osnovne, žalio sam našu Džafer-begovicu, žalio sam njihovu dječicu ven tako!
Poslije godinu-dvije opet svratih u našu malu čaršiju, opet se oko mene sjatiše moji jarani, opet kahvenisasmo, i ja upitah jednog od njih: Bogati, kako je Ona, žali li za svojim H-om? Ona naša hurija koju smo svi voljeli kako se samo Žena bosanska volit može, koja je bila moja sestra po dinu i imanu, po našoj zemlji Bosni i po našoj gorkoj sudbini?
Moji jarani zašutiše…, u grlu im zaigra jabučica pa stade…
-Zar ne znaš…?!
K’o da me grom smiri!
-Ma nemoj mi reći?! Ma nije zar?! Ma šta mi kažeš, ako Boga znaš?!
Ona je umrla tugujući za svojim H-om! Toliko ga je Ona volila!
Okrenuh se prema našem selu: u tome času, koga neću zaboraviti dokle god sam živ, zaplakale su i gore i vode, i naša visoka, gologlava planina, i trave, i džamija, i munara, i put pokraj kojeg je, nekada davno, davno, privrćući otkos u čairi, pjevala…
To samo Bosna rađa! Takve žene su u ovu našu zemlju kanule k’o kapi kiše – iz Dženneta! Ja nimalo ne pritjerujem kad kažem da su to, zbiljam, džennetske hurije: umiru za svojim dragim, umiru od ljubavi i vjernosti! Ima li, Bože, danas takve vjere i takve ljubavi na svijetu?! Ja ću Ti reći: Nema!
Ušao sam, ne znam ni kako, u svoju kuću. Dopratiše me dvije-tri laste. Sve su znale: plakale su pod mojim krovom i zvale me da im se pridružim. Pogledao sam preko brijega prema Njezinom selu. Vidio sam kako je nose na tabutu, zatim mi pred oči dođe Njezin mezar – odmah pokraj H-nog. Vidio sam čempres i vinovu lozicu (kao i kod Omera i Mejrime), kako se svijaju jedno uz drugo.
Uzeh olovku i napisah Lasto mala… – za Armina Muzaferiju.
Džemaludin Latić
U Saraj’vu, uoči šehri ramazana 1445. /8. marta 2024
Pjesmu i spot ‘Lasto mala’ pogledajte OVDJE.
