Na današnji dan 1993. godine poginuo je heroj Safet Zajko, prilikom izviđanja neprijateljskih položaja na Mijatovića kosi u jednom od najisturenijih rovova na brdu Žuč, na dužnosti komandanta 2. viteške motorizovane brigade.
Ratno priznanje Zlatni ljiljan dobio je 1992. godine, a posthumno je odlikovan i Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine kao brigadni general Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Zajkini roditelji, majka Duda i otac Salko, imali su dvanaestero djece. Safet je imao sedmericu braće i četiri sestre.
– Radilo se i živjelo od zemlje. Neko je radio u preduzeću, neko na selu – pričala je ranije Duda Zajko, Safetova majka.
Njegov brat Abid kazao je kako je svakome htio pomoći, da kod njega nije bilo riječi mržnje, te da je volio šalu, prenosi portal heroji.ba.
– Odgojeni smo da nikada nikome nismo mogli pomisliti zlo – kazao je Abid Zajko.
Iza Safeta ostale su dvije kćerke Alma i Džana, a njegova majka u ratu ostala je bez četiri sina.
– Dvadesetogodišnjeg Sulejmana ubili su četnici 1. augusta 1992. godine pred očima njihovog oca. Ubili su ga iz puške po naredbi učitelja Vasilija Krstića. Istog dana ubili su kod Rudog i njegovog brata Halila (24). Dva-tri dana kasnije na Stijenicama ubijen je i Munir Zajko (22), koji se sa grupom boraca borio protiv četnika dok im nije nestalo municije. Tu je poginuo i Zajkin zet Hašim. U užoj porodici Zajko ima 20 šehida – pisalo je Oslobođenje 1993. godine.
Uključio se u Patriotsku ligu BiH i bio je jedan od najaktivnijih članova.
Već 2. januara stajao je na čelu nekoliko stotina patriota Sokolja, Boljakovog i Buča Potoka, koji su se postrojili pred džamijom u Boljakovom Potoku. To će kasnije biti okosnica 2. viteške motorizovane brigade.
Zajko je od samog početka bio “izuzetno discipliniran, odgovoran, vrijedan, snažan, uporan”, ali prije svega hrabar i harizmatičan jer “trebalo je svom narodu, u svojoj mahali komandovati”.
Vojska kojom je komandovao bila je veoma slabo naoružana, nije imala uniforme, a početkom humanitarne krize u opsjednutom gradu nestalo je i osnovnih sredstava za život. Odlazili su na borbene položaje ostavljajući svoje porodice u kućama bez hrane, vode, struje.
Ipak, svojom harizmom Safet Zajko davao je sigurnost, ohrabrenje, motiv i moralni oslonac svojim borcima i oficirima. Borci u njegovom okruženju bili su spremni da se žrtvuju do nadljudskih granica.
Već u prvim borbenim djelovanjima borci predvođeni Safetom Zajkom ostvarili su značajne vojne uspjehe. Posebno su se istakli u čuvenoj Pofalićkoj bici 16. maja 1992. godine. U ovoj bici uz Zajku učestvovala su i njegova trojica braće, Asim, Sabit i Abid.
Bio je, kažu, čovjek iz naroda. Ljudi kao Zajko su komandovali rame uz rame sa borcima. Njegove starješine su, također, uvijek bile uz vojnike na najisturenijim položajima.
– Kad smo se vraćali s Mijatovića kose, pozvao je članove delegacije da im pokaže bunker i rovove na najisturenijem dijelu linije. Mada je bilo opasno proći taj prostor, prešli smo ga puzeći. Kada smo stigli do najisturenijeg rova, vojnici su nam govorili da se čuvamo – pričao je ranije general Ismet Alija.
Prema kazivanju Asima Džambasovića, kada su krenuli nazad, Zajko ga je pozvao da dvogledom pogleda jedan neprijateljski bunker.
Dok su posmatrali neprijateljske položaje, iz tog pravca odjeknula su tri kratka rafala.
– Ja sam čučnuo refleksivno. Pošto je iza nas bila blaga padina, čuo sam zrna koja su udarala u zemlju. Sagnuo sam se instinktivno, istovremeno sa mnom i on. Osjetio sam metak pored svog lijevog uha, ali nisam vidio da je Zajko pogođen u glavu. Njegov život ugasio se bez riječi – kazao je Džambasović.
Čim se vijest proširila, nastao je tajac i nevjerica među borcima. Za mnoge je to bilo kao da su izgubili najbližeg člana porodice.
Sarajevo i Bosna i Hercegovina ostali su bez jednog od najvećih heroja odbrane.
Zahvaljujući temeljima koje je postavio Safet Zajko, pripadnici Druge viteške motorizovane brigade nastavili su putem kojim ih je poveo njihov komandant. Kao jedna od najboljih brigada Armije RBiH učestvovali su u borbama na Treskavici, Bjelašnici, Igmanu, a 1995. godine svoj vojni put završavaju u borbama za oslobođenje Bosanske Krajine.
(faktor.ba)