Na današnji dan preminuo je Alija Isaković, bošnjački kulturni prvak

Alija Isaković jedan je od najznačajnijih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih pisaca 20. st., kao i jedna od ključno važnih figura u savremenoj borbi za zvanično društveno priznanje Bošnjaka kao naroda i njihovog kulturnog identiteta, posebno bosanskog jezika i bošnjačke književnosti.

Rođen je 15. 1. 1932. godine u Bitunji kod Stoca, gdje je završio osnovu školu, nakon čega se školovao u Zagrebu, Crikvenici, Pančevu i Beogradu, a studij jugoslavenskih književnosti i srpskohrvatskog jezika završio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je geološki tehničar, prospektor urana, TV scenarist, historičar književnosti, urednik sarajevskog književnog časopisa Život te urednik edicija Kulturno nasljeđe Bosne i HercegovineSavremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga i Muslimanska književnost XX vijeka u izdanju izdavačke kuće „Svjetlost“ iz Sarajeva. Bio je, također, jedan od obnovitelja Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ 1990. godine, gdje je bio i jedan od pokretača edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga i predsjednik Pravopisne komisije za prvi Pravopis bosanskoga jezika (1996), kao i predsjednik Inicijativnog odbora Prvog bošnjačkog sabora, održanog 27. i 28. 9. 1993. godine u Sarajevu, te prvi predsjednik Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca.

Kao pisac, u književnosti se javio početkom šezdesetih godina 20. st., kad objavljuje roman Sunce o desno rame (1963), a nakon toga i pripovjedačku zbirku Semafor (1966). U njegovom književnom radu dalje slijede knjiga aforizama Prednost imaju koji ulaze (1971), pripovjedačka zbirka Taj čovjek (1975), knjiga drama Krajnosti (ToGeneralijum i  Kraljevski sudbeni stol; 1981), drama Hasanaginica (1982), putopisi Jednom (1987), roman Pobuna materije (1985) te knjiga priča za djecu Lijeve priče (1990), kao i književni izbori u edicijama Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjigaMuslimanska književnost XX vijeka i Bošnjačka književnost u 100 knjiga. Njegovo književno djelo karakterizira modernistička književna poetika i egzistencijalistički književni prosede, uključujući i izrazitu inovativnost, posebno npr. u romanu Pobuna materije, ali i povratak tradiciji, kao npr. u drami Hasanaginica.

Od kraja šezdesetih godina 20. st. Alija Isaković sve intenzivnije bavi se zanemarenom kulturom Bošnjaka, i to kako bosanskim jezikom, tako i bošnjačkom književnošću. Krajem 1970. godine u časopisu Život objavljuje i svoj znameniti rad Varijante na popravnom ispitu, koji, zajedno s radom Marginalije i jeziku i oko njega Maka Dizdara, objavljenom na istom mjestu, i zvanično otvara pitanje statusa bosanskog jezika u tadašnjoj srpskohrvatskoj jezičkoj zajednici. Istovremeno se počinje baviti i afirmacijom dotad zanemarene i zvanično „nepostojeće“ bošnjačke književnosti, te 1972. godine, također u časopisu Život, objavljuje Građu za bibliografiju muslimanske književnosti 1883-1971. Iste, 1972. godine objavljuje još znamenitije Biserje – prvi ikad publicirani izbor iz bošnjačke književnosti, kojim antologijski predstavlja dotad slabo poznata najznačajnija ostvarenja iz bošnjačke književne prakse, pri čemu u uvodu ove knjige sasvim otvoreno kritizira i višedesetljetno zanemarivanje bošnjačke književnosti:

Ovaj izbor iz književnosti naših Muslimana ponikao je u prostor želji da nanijeti nisku BISERJE, rasutu u prašini vremenâ, izgubljenu u okrajcima nemara i zaborava i da je izloži ljepoti ljudskog poimanja, voljenja, da ona bude razgovor, da bude sjećanje, da bude damar duha i slijed činjenica – u nizu drugih, srodnih.

Nema sumnje da je književna komponenta koju su naši Muslimani utkali u zajedničko-jezičku književnu sferu veoma značajna. Mada, na žalost, nema sumnje da je upravo ta komponenta nedovoljno proučena, često nepravedno zapostavljena i često pogrešno cijenjena. Ili nikako. Ali, ono što je prošlo – niti se može povratiti, niti se može negirati. Od „Hasanaginice“ (i prije), do Selimovićevog „Derviša“ (i poslije), traje emanacija osobene duhovne komponente i osobenog kontinuiteta, lome se osjećanja, pretaču voljenja, teku želje i ljubavi, slažu gatke i knade pjesme.

Otuda moje nastojanje da se ova literatura dâ u vertikalnom nizu i da se pri tome ostane u granicama jednog dosta strogog kriterija – određenog ukusom i podređenog namjeni; u mjeri koja se ne može izbjeći.

U međuvremenu bavi se i priređivanjem djela bošnjačkih pisaca, uglavnom onih u tom trenutku gotovo u potpunosti potisnutih i zaboravljenih, te objavljuje Izabrane pjesme Avde Karabegovića Hasanbegova (1967), Izabrana djela Edhema Mulabdića (1974), Izabrana djela Osmana – Aziza (1980) i Izabrana djela Ahmeda Muradbegovića (1987), kao i anegdote  Nasrudina Hodže (1984). Uz golemi antologijski izbor Biserje, Isakovićev naredni posebno značajni priređivački poduhvat jeste i knjiga Hodoljublje: Izbor bosanskohercegovačkog putopisa i građa za bibliografiju, 1842–1970 (1973), kojom afirmira ne samo tad gotovo potpuno nepoznatu tradiciju putopisnog žanra u Bosni i Hercegovini već i, ovaj put, samu ideju bosanskohercegovačke književnosti kao takve, a naročito zbornik Hasanaginica, 1774–1974.: Prepjevi, varijante, studije, bibliografija (1975), koji objavljuje u povodu 200. godišnjice prvog objavljivanja glasovite bošnjačke balade Hasanaginica u knjizi Viaggio in Dalmazia talijanskog putopisca opata Alberta Fortisa 1774. godine. Podsjećajući vlastitu kulturu na Hasanaginicu i njen golemi značaj već od vremena njenog prvog objavljivanja pa nadalje te vraćajući je tako „na velika vrata“ onom što je Hasanaginicina „kuća“, njena kultura i narod kojem pripada, Isaković piše i sljedeće:

Čitavih četrdeset godina (1774–1814) „Hasanaginica“ je, kao pjesma „morlačkog jezika“, kružila uzburkanom evropskom literarno-folklornom pozornicom, već iznurenom pseudoklasicizmom, a mi nismo znali za nju, osim nekolicine učenih pojedinaca. Tako nas ova muslimanska balada o plemenitoj Hasanaginici, i bez pravog imenovanja, otkri učenom svijetu, ukaza na veličanstven poetski stvaralački dar našeg čovjeka, postade prvi ambasador naše kulture, postade prvi književni eksport, izuzetnog intenziteta i neslućenih razmjera, i postade plodonosan podsticaj mnogima.

I kad je konačno dolepršala gnijezdu iz kog je nekad prhnula u život, ono je bilo pretijesno, pjesma je već bila dio velikih literatura, jedan od rijetkih uzora i jedna od zamamnih inspiracija.

Uz književni, urednički i priređivački rad, Isaković se vrlo intenzivno bavio i sociolingvističkim, leksikografskim te književnohistorijskim i publicističkim radom u oblasti kulture Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Najznačajniji Isakovićev leksikografski poduhvat, a ujedno i vrhunac njegovog bavljenja s ciljem afirmiran bosanskog jezika kao takvog, predstavlja Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku (1992) kao prvi savremeni rječnik bosanskog jezika, u čijem predgovoru Slovo o bosanskome jeziku Isaković između ostalog piše:

Bosanski jezik nije nastao ni u okrilju srpskoga ni u okrilju hrvatskoga jezika, nije njihova izvedenica, već jedna od objektivnih naporednosti. Bosanski jezik imao je i vlastiti tok do početka XX vijeka, kada su političke prilike izmijenile njegov javni status. Muslimani-Bošnjaci, kao zaseban kulturni sloj u višestoljetnom bosanskom društvu, stekli su vremenom drukčija iskustva od svojih susjeda te, kada je u pitanju prirodno pravo na materinski jezik i njegovo ime, nije bitna količina razlika. […]

Naime, ako Srbi, Hrvati, Muslimani-Bošnjaci i Crnogorci govore, u osnovi, jednim jezikom, tada je bosanski jezik sociolingvistički objašnjen analognim pojmovima: srpski jezik, hrvatski jezik, crnogorski jezik. Jer, nestajanje bosanskoga jezika iz lingvističke terminologije XX vijeka nije nikakva lingvistička uzročnost, kao što nestajanje Bošnjaka-Muslimana iz jugoslavenske sociologije XX vijeka nije uzrokovano biološkom činjenicom već političkom igrom. Vremenom, razumije se, sve dođe na svoje mjesto. Kada čujete da neko kaže: Nazuj čarape, obuj cipele, obuci odijelo, ustakni kapu!; kada vaš sagovornik kaže: Kosa se izmiva, lice umiva, ruke peru, tijelo kupa; kada neko zapjeva: Nit sam džennet nit džennetska hurija!; kada vam se neko povjerava: Neću s njime kahvenisati, ja sam obrazli!; kad sirotica, posvojče, sažme svoj život u rečenicu: Nisam ni gladovala, ni golovala!, to nije samo leksika, to nije samo stil! Narod koji je u prvotnoj geopolitičkoj zajednici spontano imenovao svoj jezik, kako to čine svi samosvojni narodi – i najveći i najmanji, u bilo kome historijskom trenutku, nije iščezao, nije izumro, nije se raselio, nije se pretopio u druge narode. Potomci davnih Bošnjana i danas žive u bosanskome jeziku koji je ostavio intenzivan trag, bezmalo – savršen kontinuitet, ostavio u svome jeziku kazivana i pisana djela neosporne književne i znanstvene vrijednosti, dostojne svekolikog poštovanja i modernoga lingvističkog elaboriranja.

Neke od Isakovićevih sociolingvističkih i književnohistorijskih, odnosno publicističkih i drugih srodnih tekstova sadrži i knjiga Neminovnosti: Baština, kritika (1987), dok knjiga O „nacionaliziranju“ muslimana: 101 godina afirmiranje i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana (1990) predstavlja dugu povijest negiranja Bošnjaka kao naroda, odnosno potiranja njihovog vlastitog nacionalnog i kulturnog identiteta. U suočenju sa strahotama Agresije nastat će i knjiga Antologija zla (1994), dnevničko-memoarska knjiga o posljednjem rata u Bosni i Hercegovini, jedna od posebno važnih takvih knjiga u našoj savremenoj književno-publicističkoj praksi.

Alija Isaković, dakle, bio je prvak kulture Bošnjaka i pregalac na putu bošnjačke narodne i kulturno-identitetske afirmacije, pa mu je tako, po prirodi stvari, pripala i čast da na Prvom bošnjačkom saboru najavi i početak vraćanja narodnog imena Bošnjak kao jedinog stvarnog, istinskog imena bošnjačkog naroda:

Ne osjećam potrebu da sebi ili vama objašnjavam naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika bosanskog i ime naše zemlje Bosne i Hercegovine. Ja ga samo promoviram kao prirodno pravo na tradiciju.

Bio je to trenutak povratka sebi, kojem je Alija Isaković težio svojim sveukupnim kulturno-identitetskim radom i zalaganjem, do smrti 14. 3. 1997. godine.

Kao znak sjećanja na Aliju Isakovića i njegov doprinos kulturi Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ dodjeljuje bijenalnu nagradu „Alija Isaković“ za najbolji dramski tekst na bosanskom jeziku.

Izvor: Biserje
Prethodni članakMale bašte, vrtovi i okućnice sigurnost u osiguranju osnovnih poljoprivrednih proizvoda za porodicu
Naredni članakOK Ilijaš sezonu završili na drugom mjestu