Nastavnici i profesori Islamske vjeronauke u BiH bogatiji za još jednog hafiza Kur’ana časnog. Pred Komisijom Rijaseta, danas je titulom hafiza okićen mr.sc. Nedim Avdibegović, nastavnik u JU O.Š. “Stari Ilijaš”.
Nedim Avdibegović, Rođen je u Sarajevu, od roditelja Zijada i Melihe. Završio je Fakultet islamskih nauka u Sarajevu 2010. godine, a magistarski studij na istom fakultetu 2019. Radi kao nastavnik vjeronauke u Osnovnoj školi ”Stari Ilijaš” u Ilijašu.
Oženjen je sa suprugom Senadom ima dvoje djece, Asju i Esmu.
Hifz je učio pred muhaffizom hfz. Nijazom Aganhodžićem iz Ilijaša.
Čestitamo novom hafizu na postignutom rezultatu, njegovoj porodici, muhaffizu i svim muslimanima koje raduje ovoj uspjeh riječima: Allah mubarek olsun!
Pismo njegovog najboljeg prijatelja upućenog cijenjenom hafizu prenosimo u cjelosti.
Te 2006. godine upisao sam Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Kao svršenik JU MSŠ Sapna, mjer – #poljoprivredni_tehničar, vjerovatno sam bio jedini student sa srednjom poljoprivrednom školom u povijesti FIN-a. Malo ko je polagao nade u moj #uspjeh, jer, prethodno nisam imao susret s #arapskim_jezikom, #kiraetom niti #stručnim_predmetima.
Moje posjete Sarajevu do tada, bile su u vidu ekskurzija u pratnji nastavnika O.Š. „Sapna“, koju sam prethodno pohađao. Kao rezultat tih posjeta, u sjećanju su mi ostale tri bitne sarajevske lokacije – Vrelo Bosne, Pionirska dolina i Baščaršija. Međutim, prvi samostalan susret s #velikim_gradom doživio sam u trenutku prijave na konkurs za studenta FIN-a.
Stigao sam na Željezničku stanicu i slučajne prolaznike pitao o tome, kako doći do Baščaršije? Uputili su me na tramvaj koji vozi na to odredište. Kao svaki pošten građanin kupio sam kartu i sjeo na prvo slobodno mjesto. Dok sam se tako vozio, u tramvaj su ušli #revizori i tražili #kartu na pregled. Pokazao sam je njima, za mene još uvijek nepoznatim ljudima, da bi me oni ipak, zbog određenih #sumnji u moju regularnost, pozvali da izađem vani. Izašao sam i pod pritiskom revizora platio svoju #prvu_kaznu u životu. Naime, moja karta nije bila #poništena u aparatu predviđenom za to, što je značilo da se #švercam tokom vožnje. Naprosto, nisam znao da to trebam učiniti, jer, to je bilo moje prvo iskustvo u vožnji tramvajem.
Konačno sam stigao i do Baščaršije. Iznova sam pitao slučajne prolaznike gdje se nalazi FIN? Uputili su me, na nekih stotinu i pedeset metara visočije, i evo me – tu sam. Na ulazu me dočekuje portir Alija i zbog neobičnog izgleda – „dres koda“, pita šta želim? Iskreno govoreći, tada nisam znao kakav je „dres kod“ studenata FIN-a (odijelo, košulja, kravata), pa sam svojom pojavom aludirao na nekog ko je tu zalutao.
No, tražio sam da me odvedu do #studentske službe gdje su mi saopštili, kako na FIN #ne_primaju studente bez prethodno završene medrese, odnosno #da_primaju na smjer #religijske_pedagogije učenike „tri malo jače“ škole (ekonomske, medicinske i gimnazije). Da skratim, na kraju sam ipak upisao FIN, a na #prijemnom_ispitu bio deseti kandidat po redu. To je, donekle, otklonilo predrasude drugih prema meni.
Ostali moji problemi u susretu s velikim gradom ticali su se smještaja u studentskom domu, pa su me određeni poznanici uputili privremeno na jedan obližnji – #turski_dom… U svakom slučaju, cijelu knjigu bih mogao ispisati o onom što sam proživio u prvim mjesecima mog boravka u Sarajevu. No, vratimo se temi…
…počela su #predavanja. Pojavljujem se iznova u predivnom objektu, nestvarno ugodnog ambijenta…
…imam potrebu upoznati nekog od studenata, ali #strah me je ili možda #stid da ikog pitam bilo šta. Naprosto, sve studente smatram boljima od sebe, jer, u najvećem broju oni na FIN dolaze s prethodno završenom medresom. Bio je to razlog da se još uvijek ne upuštam u bilo kakav razgovor. Naročito zbog toga, što sam prema vlastitim predrasudama smatrao, da ću možda biti ismijan zbog izgleda ili škole koju sam prethodno završio. Niko ne zna o mojim finansijskim prilikama, koje mi do tog trenutka, nisu omogućavale da izađem iz svoje drage #Sapne, općine u procesu oporavka od ratnih dešavanja. Ipak je to bila prva linija odbrane i prva slobodna teritorija. Mnogi od tamošnjih stanovnika i dalje su #prebijali kraj s krajem, a djeca su im završavala najbliže škole – koje su bile prve pri ruci, uz to i najjeftinije. U svakom slučaju, bio sam ponosan na to ko sam i odakle sam, a svoju priliku da se dokažem, strpljivo sam čekao.
Do tada, kažem sebi, za svakodnevno komuniciranje ću potražiti nekog sebi sličnog…
Narednog dana iznova sam tu. Divim se ljepoti #ruhanijeta kojeg u sebi nosi ovaj Fakultet. Osjeća se miris na sve strane. Pored mene prolaze studenti koji odišu vjerničkom ljepotom. Djevojke s prekrasnim hidžabima su novina u mom životu, jer do tada nisam bio u blizini takvog društva. Kada zauči ezan svi se okupljaju u mesdžidu, a ljepota mekama određenih studenata rastapa dušu onog koji sluša. Ej Bože dragi, da li ću ja ikad biti na njihovom nivou, pitam se?
U zanosu spazih jednu #neobičnost. Na klupi u drugom uglu Velikog atrija sjedi momak interesantne pojave. Na njemu je kožna jakna, a svezani rep duge crne kose seže daleko niz leđa. Kažem sebi, ovaj 100% nije iz medrese. Prišao sam hrabro i upitao. Prijatelju jesi li i ti student FIN-a? Odgovorio je, „jesam!“ Pa jesi li ti završio medresu? „Nisam, odgovorio je. Na FIN sam došao iz gimnazije.“ Slušaj me, i ja sam ti bez medrese. Ja i ti ćemo se družiti, jer, ovi medresanti za nas su #ULEMA!
Eto, tako vam je počelo jedno #nestvarno_lijepo_prijateljstvo u ime Boga. Još uvijek ono traje, a na tom putu će u Božiju pomoć biti i okončano.
Od tog trenutka Nedim i ja smo postali nerazdvojni ahbabi, sjedili u istoj klupi, učili zajedno, konsultirali profesore o različitim nedoumicama, u konačnici ostajali na Fakultetu duže od drugih kako bismo prolazili dodatnu nastavu s divnim profesorima FIN-a. U međuvremenu smo upoznavali i studente medresante, te pomalo #razbijali neosnovane predrasude…
…došlo je na red novo predavanje. Prvi susret s #kurra_hafizom, dr. Dževadom Šošićem, ostat će mi u sjećanju do kraja života. Došli smo na nastavu predmeta – #Kiraet (učenje Kur’ana). Uvaženi profesor upoznaje studente i od svakog traži da prouči po jedan kur’anski odlomak, kako bi ocijenio s kakvim predznanjem dolaze novi studenti. Ja i Nedim pognute glave. Po redoslijedu smo među zadnjima koji će se predstaviti. Slušam kako drugi uče Kur’an časni. Vladaju dobro materijom, a ja, ja ni sufaru ne znam kako treba. Šta li će samnom biti, pitam se? Nedim zna sufaru, ali ni on ne zna šta će profesor reći na #oskudno_učenje obojice. Prilazi nam i kaže, „bujrum da čujemo i vas“. Brzo sam pronašao kur’ansku suru #Ihlas, koju poznajem na nivou ilmihalskog učenja. Počinjem s e’uzom i bismilom, a profesor će na to, „stani stani… koju medresu si ti završio?“ Profesore, ja nisam završio medresu. Dolazim iz poljoprivredne škole. Njegov izraz začuđenog lica me stresao. „Zašto si ti došao na FIN?“ Iz ljubavi profesore. Želim učiti o načoj lijepoj vjeri. Aha, „interesantno“. „A kako se ti zoveš mladiću“. Ja sam Nedim, profesore. „Koju školu si ti završio“, upitao je profesor? Ja dolazim iz gimnazije. Uredu, „hajde da čujemo kako ti učiš Kur’an“. Nedim je zaučio, a profesor će i njemu. „Uredu je, ne moraš dalje“. Vidi, „morat ćeš malo vježbati s njim (Semirom)“. Svi u učionici su se nasmijali, i bilo mi je mnogo lakše, jer, razumio sam da se od mene može ponešto i naučiti.
Vrijeme je prolazilo, a naše samopouzdanje je sve više raslo. Drugi profesor Kiraeta, r. Fadil Fazlić nam je rekao: „vidite momci, ovi iz medrese su kao do čaršije, a vi ste ovdje. Potrebno je da samo malo ‘potrčite’ kako biste ih sustigli“. Allahu dragi, to je bila tako potrebna motivacija…
… #četvrta smo godina studija. Među rijetkima, sve ispite smo obojica dali u roku. Iza nas je težak period napornog rada. Uspjeh svoj pripisujemo našoj želji da iz ljubavi studiramo ono što volimo, ali i svim profesorima koji su imali toliko #volje da s nama provode vrijeme i van redovne nastave.
Nedim nikada nije pao ni jedan jedini ispit. Sve je, uvijek, položio u roku. A ja, ja sam znao i ponoviti ispit, ali sam se trudio sustizati prijatelja svoga. Bio mi je uzor u učenju i primjer da ništa nije nemoguće. Po prirodi je uvijek bio #tih, ali zasigurno „voda koja brijegove valja – to ću shvatiti kasnije.
S druge strane, ja sam bio daleko rječitiji. Imao sam potrebu boriti se i za njeg i za sebe. Nekako mi se uvijek činilo da mu treba pomoć u ostvarivanju njegovih prava. Međutim, danas razumijem kako me moj prijatelj – svojim primjerom, sve vrijeme poučavao pravom vjerničkom životu, bez isticanja i nametanja. Ta njegova blaga narav i predan rad, oduševljavali su sve one koji su ga upoznali, pa i mene samog. A ja sam i dalje pokušavao biti njegov #advokat. No, njemu takav nije trebao. Svojom pojavom i karakterom, naprosto je osvajao srca drugih ljudi, a njihova naklonost prema njemu bila je jednostavno tu, bez da je išta morao reći ili se izboriti za svoj status. Drugim riječima, ljudi su njegovu vrijednost jednostavno prepoznavali pri prvom susretu i zbog njegovog karaktera, izuzetno visoko cijenili. Tako je i dan danas.
Završavamo studij, Nedim se i oženio. Bio sam na njegovoj svadbi uvaženi gost. Razumljivo, i ja bih krenuo tim putem, ali kako? U velikom gradu nemam nikog svog, niti kuće, niti posla. Na kraju, Allah je dao nafaku i uspio sam postići sve ono što mi je bilo potrebno. Na mojoj svadbi visoko cijenjeni gost bio je upravo Nedim.
Godine su prošle, i dalje smo nerazdvojni prijatelji. U svakom trenutku dana i noći, uvijek smo tu jedan za drugoga. Istina, Nedim mnogo više za mene, jer, on ne traži mnogo. Često razmišljam o njemu kao svom rođenom bratu. Biološkog brata nemam, pa mi je on – kao brat.
U međuvremenu smo dobili i stalno zaposlenje – on u osnovnoj, a ja u srednjoj školi. Sve nam je išlo nekako paralelno, i nerijetko sam to doživljavao kao neku vrstu „natjecanja u dobru“. No, tom natjecanju ovdje nije bio kraj.
Upisali smo i #postdiplomski_studij. Nikada ranije nisam „pretekao“ Nedima ni u čemu. Zapravo, uvijek sam ga sustizao u rezultatima, ali ovog puta – jesam. Prvi sam magistrirao, a nemalo zatim i on je postao magistar. E hvala Bogu, makar negdje Nedime da ja budem prije tebe, našalimo se često.
Nemalo zatim, obavještava me kako je #Hadž obavio. Allahu, Allah, neizmjerne su blagodati Božije. Predao sam se, konačno, jer s Nedimom se bilo nemoguće natjecati dalje. Svjetlosnim godinama je on daleko, i neka ga Gospodar ojača na tom putu ustrajnosti, kažem sebi.
Kroz relativno kratak radni vijek, pokazali smo i uspjeh u poslu kojeg radimo. Obojica predajemo Islamsku vjeronauku i obojica imamo velike rezultate. Međutim, za Nedimove se uglavnom ne zna, jer, on ne želi da se zna. Bio je i ostao oličenje pravog vjernika s uvjerenjem da su #tajna djela vrijednija nego #javna. Naprosto, ostao je #tiha_voda. A ja, ja sam rastao u „potok“ koji #huči. Ponekad kažem, volio bih da sam Nedim, ali naprosto naše prirode su takve – različite. Svaka na svoj način doprinosi društvu i neka tako ostane. U jedno sam se uvjerio, „tiha voda može mnogo više“.
U međuvremenu, Nedim je izuzetno napredovao – Gospodaru hvala.
Tolike godine se družimo i, dakako, neke stvari se ne mogu skriti. Ali, do samog kraja to nisam znao sa sigurnošću. Pozvao me nedavno kod sebe na kahvu i saopštio veličanstvenu vijest.
Priprema se za polaganje #HIFZA KUR’ANA ČASNOG!
Mojoj sreći nije bilo kraja. Uz sve životne uspjehe i nevjerovatna ostvarenja, Nedim je paralelno memorirao i Kur’an. Jednostavno, čovjek bez premca, on je.
Kurra hafiz, dr. Dževad Šošić (član Komisije) danas može biti ponosan na onog gimnazijalca koji je samnom trebao „vježbati“. Naravno, daleko sam ja iza Nedima, ali sam siguran da ništa nije slučajno. Sada smo obojica iznova tu pred svojim cijenjenim profesorom s početka priče. Ovaj put samo, kao ostvareni ljudi. Očekujem da danas čujemo rečenicu… „Semire, morat ćeš malo vježbati s njim (Nedimom).“ Ejvallah. Draga srca i čiste duše hoću uz Božiju pomoć.
*****
Na kraju, pišem poruku njemu, vama i sebi…
Uvaženi brate i prijatelju. Imam potrebu da iznesem još neke vlastite impresije drugima o tebi.
Hadži-hafiz, mr.sc. Nedim ef. Avdibegović je jedna veoma interesantna pojava, veoma interesantan mladi teolog, istraživač i vjeroučitelj. Pratim ga ozbiljnije od prvih dana studija na FIN-u, kada je već u kontaktima i u svojim prvim odnosima prema drugima pokazivao svoju osobnost, svoj karakter, i specifični jezik, jednu specifičnu religiološku i teološku artikulaciju islamskih nauka.
Veoma strpljiv, uvijek je pokazivao da zna slušati, da zna prihvaćati kritike i sugestije, naprosto, da je spreman učiti dalje. To su odlike mladih ljudi koji imaju lijepi odgoj, što je danas jako važno za, ne samo mlade, a pogotovo mlade istraživače. Važno je to i za škole u kojima radimo ovdje, i inače za obrazovanje u BiH.
Lijepi odgoj i jednu prefinjenu kulturu, ako mogu tako kazati, i jednu ambiciju zdravu, sa mjerom, ambiciju koja ne prelazi u oholost i bezobzirnost, koja također karakterizira današnju generaciju mladih istraživača.
Tokom svih godina druženja sa njim uočio sam značajne karakteristike koje ga preporučuju za buduća, daljnja, ozbiljna uključivanja u društvena zbivanja. To je prije svega njegova racionalnost. Drugo, njegova intelektualna, dakako za njegovu dob, zrelost, intelektulna odgovornost. Ponekad pomislim da bi morao ići na neke veće pozicije u društvu, i da bi drugi trebali upoznati mog prijatelja, cijenjenog HAFIZA KUR’ANA ČASNOG, ali neka ga tamo gdje jeste. Bog zna, ali vjerovatno je, ovakav kakav jeste, tu najpotrebniji.
Uz sve rečeno, Gospodara svjetova molim da te obilato nagradi, a tvojim roditeljima da podari krunu počasti, koju su danas i zaslužili. Drugima želim da dobiju priliku upoznati te, a sebi da i dalje uživam blagodat iskrenog prijateljstva s tobom. U životu upoznamo mnogo ljudi, ali na prste možemo prebrojati istinske prijatelje. U svome životu mogu izdvojiti jednog. To si ti veliki čovječe.
Moj „hadžija“. Taj nadimak sam ti davno dao – obistinilo se. Moj hafize. Na to sam sumnjao i istina je. MashaAllah ti vazda bilo.
mr.sc. Semir Salihović, MA
Share.

Comments are closed.