Predsjednik Udruženja logoraša KS Sabahudin Šehić: Sjećanja na torture i zločine u Ilijašu

Predsjednik Udruženja logoraša KS Sabahudin Šehić i bivši dugogodišnji predsjednik Udruženja logoraša Ilijaš povodom obilježavanja 22. godišnjice reintegracije općine Ilijaš i 26. godišnjice svog zarobljavanja prisjetio se tortura kroz koje je prošao 1992. godine

Početkom  92. godine  osjetilo se u Ilijašu da će eskalirati sukobi, barikade, straže patrole četnika po selima i mom selu Bioči govorili su u prilog tome.  Jedan dan 28.  maja opkolili  su u večernjim satima kuće, pucali su,  opkolili osnovnu školu u Bioči i tu su nas doveli , žene, djecu, muškarce, kao i zarobljenike iz susjednih općina.  Odveli su dva čovjeka za koje više nikada nismo čuli. Iz Bioče su nas odveli u Podlugove, ponovo pod izgovorom da nas sklanjaju na sigurno, strpali su nas u Iskrin magacin, tu su bili strašni uslovi i ono što smo trpjeli glad, premlaćivanje, zavladale su bolesti, dobili smo uši, na 150 ljudi bio je jedan mokri čvor, svakih 48 ili 72 sata dobivali smo frtalj hljeba. Jedan Srbin iz Podlugova donosio nam je vodu, hvala mu iako je pokojni. Nakon 75 dana ponovo je došao kamion i autobus ponovo da nas premjeste na sigurno, Crveni križ nas je otkrio i zato su morali zatvoriti logor i prebacili su nas u Semizovac, gdje sam bio 180 dana.  Svaki dan prisilni rad,  nošenje oružja municije, izvodili su nas na živi štit, sam sam na živom štitu bio pet puta i to je samo mali dio onoga što smo prolazili.  Nisam vjerovao da postoje ljudi koji mogu činiti takva zlodjela, ali sam se u isto vrijeme uvjerio koliko čovjek može podnijeti. Najviše su nas mučili naše komšije Srpko Pustivuk i ostali, kazao je Šehić za Radio Ilijaš.

Smatra da su mnoge osobe koje su tokom rata u BiH preživjele torturu do sada imale loša iskustva u procesu svjedočenja, zbog čega mnogi od njih više nemaju hrabrosti da se u to ponovno upuste.    U međuvremenu, mnogi zločinci odgovorni za stradanja u Ilijašu slobodno šetaju.

– Logoraši su dosad imali loša iskustva sa svjedočenjima, tako da neki od njih to izbjegavaju, a oni koji su već svjedočili nemaju hrabrosti da to ponovo urade   Mnogo logoraša je umrlo, a istina je otišla sa njima pod zemlju Logoraši su izgubili vjeru,  dobijete poziv za sud,  uvedu vas u malu sobu  gdje čekate  dugo u neizvjesnosti i mraku i uvedu vas u prostoriju gdje sjedi pet sudija, tužitelji , advokati i sam zločinci  i tu su ljudi padali i svjedoci nisu pripremljeni i ne mogu doći do riječi. Mi smo 2016.godine  pokušali nešto uraditi kako zaštiti svjedoka žrtvu i potpisali smo ugovor sa ministarstvom zdravstva, napravili smo brošuru za svjedoka žrtvu da zna gdje da se obrati prije suđenja, za vrijeme suđenja i poslije suđenja. Uporno tražimo da se to  realizira ali bojimo se da nema volje.  Sve nas je manje,  umiru logoraši  i prije vremena jer nemaju nikakavu satisfakciju, podršku, papir naš se ne pika i nismo u zakonu nemamo pravo zato logoraši gladuju i nemaju ni tri obroka danas, naša država nas ne shvata, izvršna vlast, a da nije bilo logoraša ne bi se znalo za masovne grobnice, mi nemamo ništa, ogorčen je Šehić.  

Smatra da su zbog svih tortura u logorima, nesposobni za rad, svako ko pogleda  četiri filma i svjedočenja logoraša može se u to uvjeriti, nestabilni su i mentalno i a u svemu tome najviše  ispaštaju i porodice,  jer svako novo svjedočenje, razgovor uvijek podsjete  na zločince i zločine i nakon toliko vremena noćne more ne prestaju.

Prethodni članakČestitka povodom Dana reintegracije Općine Ilijaš i Dana nezavisnosti BiH
Naredni članakPosjeta mezarjima i groblju u Brezi povodom Dana Općine Ilijaš i Dana nezavisnosti BiH