Prošle su 22 godine od povratka u Ilijaš: potraga za nestalima i čekanje na istinu i pravdu još traje

Prije 22  godine Općina Ilijaš reintegrisana je u FBiH, građani su se vratili na svoja razrušena ognjišta i domove, materijalno je nadoknađeno, ali rane na srcima postale su  i dublje od uzaludnog čekanja pravde.  Vrijeme ništa ne znači  i rane ne zacjeljuju  pa makar prošle i 22 godine, odnosno 26 godina otkad su naši brojni sugrađani poginuli, nestali i gubi im se svaki trag. Mnogi su ih zaboravili, ali vječno su živi u ranjenim srcima svojih majki, supruga, kćer, sinova, braće, sestara, rodbine.

Već 26 godina traje potraga za istinom i traženje nedostižne zemaljske  pravde u životu Zekije Avdibegović, koja je te kobne ‘92. godine pored doma, izgubila i muža i maloljetnog sina. Ali, naša Zaka još se nije predala.  Predsjednica je Udruženja porodica nestalih općine Ilijaš, svjedoči,  moli za istinu i usprkos što je odziv slab istrajat će u svojoj misiji.

Svi znamo da je napravljen ogroman zločin u Ilijašu, mi  nismo bili spremni živilo se ovdje normalno kao i svugdje u BiH. Nad muslimanima je počinjen genocid, ali nije dokazan zbog političkih previranja. Sjećam se kao da je sada bilo povratka u Ilijaš, taj povratak bio je satisfakcija ali i ogromna tuga jer se sa nama nisu vratili naši najmiliji. Od njihovog nestanka 1992. godine traje i naša agonija jer još tražimo kosti muževa, djece, majki, očeva, braće. Naš život  i nije život jer mi živimo a zapravo i ne živimo. Udruženje porodica nestalih osam godina  postoji, a moja tražnja počela je 92. kada su ostali zarobljeni u školi ali i danas ništa ne znam. Porodice  tuguju  i boluju,  a nije nam nikad puno niko ni pomogao, porodice najviše boli a trebalo je još 96. Godine  više saznati i otkriti grobnica ali ja nisam imala snage, ljudi su se zabavili o sebi gdje će i kako živjeti, jedna kost i mezar vjerujem da bi olakšali preživjelim i omogućila da odu i prouče Fatihu. Mom je sinu nedavno bio  rođendan, taj dan je toliko težak za mene, da sam imala mezar otišla bih proučila Fatihu,  ali  nisam znala šta bih i ne mogu opisati koliko je to bolno, kazala je Avdibegović za Radio Ilijaš.

Zekija se uvjerila da je pravda spora i procesi tromo idu usprkos brojnim dokazoma, svjedočenjima, za Ilijaš, kaže, nikoga nije briga.

Ništa se nije uradilo sve ove godine, 20 puta ljudi su svjedočili, bježe da ne bih nešto pitala, nijedna optužnica nije podignuta ,  za zločine u Ilijašu,  Lješevu, Bioči  optužnice su postojale i prije toga i ljudi  su svjedočili.  Nisam pametna šta treba 10 godina 20 godina se dokazuje i moje dijete i mog muža i punu salu ljudi su zarobili, mučili, u hljeb su zabadali noževe da ne bismo dostavili oružje, postoji mnoštvo svjedoka o svemu.  Sve se vidi godina brzo prođe i ništa se ne uradi a Ilijaš je grad ubijenih, srušenih svih džamija , mekteba, poginulih, nestalih. Da nije bilo suda u Hagu niko ne bi bio osuđen, ipak su tamo stavili ime i prezime na zločin, da su naši sudovi krenuli njihovim stopama došlo bi se do rezultata, ali nema političke volje. Bila sam i u Hagu svjedočila, pričala sam i u Srbiji i doživjela neprijatnosti. Mi na našoj strani imamo istinu, ali oni lažima postignu što mi za 22 godine nismo mogli istinom, nažalost, materijala i toliko svjedočenja ima, samo treba pošten čovjek i dobra volja da se pokrenu postupci. Posebno me boli ova optužnica protiv naših boraca, svi znaju koliko je granata sa čemerna palo na Ilijaš i Brezu i da nisu branili i oslobodili šta bi bilo s naših gradova i ljudi, niko te što su granatirali ne hapsi i ne procesuira. Politika je pogrešna i mene je stid kao Ilijašanke, ali ja nemam snage da nešto promijenim

Porodice nestalih izgubile su nadu, osim njih,  za istinom jedino tragaju međunarodne organizacije.

Da nije bilo međunarodnih organizacija za traženje nestalih ne bi se ni ovo malo saznalo. Ostala je nedoumica i sumnja da su neka tijela pogrešno identificirana, bila sam na svakoj identifikaciji, sada se ponovo uzimaju uzorci kako bi se primjenom  DNK analiza ustanovila istina i otklonile sumnje, to su dugotrajni procesi.

Na kraju razgovora čestitala je Dan Općine Ilijaš, koji je postao lijepo mjesto za život i stalno se razvija, te poruučila da omladini treba omogućiti obrazovanje i zapošljavanje, a istinu o zločinima treba stalno spominjati ne samo u Ilijašu, nego i svim gradovima BiH.

 

Prethodni članakZapaženi rezultati Atletskog kluba Ilijaš u Zenici
Naredni članakSvečana dodjela ugovora o stipendiranju za 241 učenika i studenta