Tog 2. maja 1992. svijet su obišli dramatični TV snimci u kojima predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović u javljanju u program uživo obznanjuje da je otet i da mu ne dozvoljavaju da dođe u zgradu Predsjedništva BiH.
Jedinice tadašnje Teritorijalne odbrane i MUP-a RBiH uz pomoć brojnih patriota uspjele su odbiti napad i spriječiti zauzimanje zgarde Predsjedništva RBiH i podjelu Sarajeva. Drugi maj 1992. godine jedan je od ključnih datuma u opstojnosti samostalne i nezavisne Bosne i Hercegovine.
Tenkovi i oklopni transporteri tadašnje Jugoslovenske narodne armije zaustavljeni su nadljudskim naporima branilaca okupljenih u Teritorijalnoj odbrani RBiH, na Skenderiji, svega stotinjak metara od zgrade Predsjedništva RBiH.
Avdo Hebib, koji je 1992. godine obnašao funkciju pomoćnika ministra policije Republike Bosne i Hercegovine u jednom od razgovora za Faktor ističe kako je drugi maj jedan od bitnijih datuma historije BiH i Sarajeva.
– Tog dana je izvršena brutalna agresija na Sarajevo, naročito na zgradu Predsjedništva. Bio je plan da se zauzme ta zgrada što bi imalo veoma loše posljedice za grad i državu. Međutim, Patriotska liga i policija su stali odmah u odbranu i dali nadljudski napor i neviđen otpor na veoma dobro pripremljen napad na zgradu Predsjedništva BiH. Snage JNA su krenuli u napad iz tri pravca prema Predsjedništvu i centru grada Sarajeva. Jedan od napada je bio kod mosta na Skenderiji i tu su se najveće borbe vodile i na kraju dobile. Vidjeli su da se s nama ne mogu boriti u gradu, pa su na kraju pokušali s okolnih brda. To im je bila najporažavajuća bitka – rekao je Hebib.
Čarke su počele u podne 2. maja 1992. oko Doma JNA u Sarajevu, u kome se, pored naoružanja i opreme, nalazilo i dosta umjetničkih slika velike vrijednosti. Teritorijalci Starog Grada nastojali su spriječiti pljačku Doma JNA. Njihova delegacija ušla je u Dom da pregovara s načelnikom. Međutim, na njih je odmah otvorena vatra i ubijen je jedan pripadnik TO.
– Ušli su na pregovore s potpukovnikom Bogojem Božinovskim. Odmah po ulasku, Božinovski je pucao na njih i ubio je Asafa Hadžića, jednog od prvih organizatora odbrane Sarajeva – pričao je za Faktor Avdo Huseinović, autor brojnih filmova o agresiji BiH, koji je, između ostalog, dokumentirao i svjedočenja učesnika odbrane grada. tog 2. maja.
– Tada je ranjen i Zakir Puškar. Uslijed razmjene vatre, ranjen je i Božinovski, a ostatak pripadnika JNA predao se te su razmijenjeni nakon nekoliko dana.
Zatim je prema Domu JNA krenula jedinica 65. zaštitnog motorizovanog puka JNA da “vidi o čemu se radi, da izvuku i spase zaposlene”, ali jedinica nije stigla na odredište jer je “napadnuta sa svih strana iz svih oružja i oružja”. Odmah zatim prema centru grada krenule su tri kolone JNA s tenkovima, oklopnim transporterima i kamionima. Tako je otpočela ova bitka za odbranu Sarajeva.
Kolona tenkova i transportera sa specijalcima uspjela je probiti do Skenderije, dijelom prešla most i našla se pedesetak metara ispred zgrade Skupštine Grada i stotinjak metara od zgrade Predsjedništva RBiH. To je bio najkritičniji trenutak bitke. Pripadnici JNA počeli su tući “iz topova i mitraljeza sa tenkova i oklopnih transportera po zgradama Skupštine Grada i Predsjedništva”. U toj dramatičnoj situaciji borbu je prihvatilo i obezbjeđenje Predsjedništva Predsjedništva, ali je bitku riješila jedna protivoklopna grupa koja je, zajedno obezbjeđenjem Predsjedništva i jedinicom TO sa Skenderije, uništila dva tenka i dva transportera, a zapaljen je i jedan pinzgauer u kome su bili vojnici.
Na Trgu Austrije, na Bistriku, gdje je bila komanda Druge armijske oblasti, odnosno komanda JNA za cijelu BiH i neke dijelove Hrvatske, tog dana bio je general JNA Milutin Kukanjac, koji je naredio da iz Vojne bolnice (danas Opća bolnica “Prim.dr. Abdulah Nakaš”) krene elitna jedinica protivdiverzantskog odreda na čelu s majorom Markom Labudovićem prema Skenderiji, odnosno Predsjedništvu BiH. Krenuli su s borbenim vozilima kroz ulicu pored nebodera UNITIC. U tom momentu već su kod Predsjedništva bile snage odbrane grada.
– Tada počinje čuvena bitka na Skenderiji, jedno od ključnih obilježja bitke jeste da je rahmetli Nusret Šišić Dedo improvizovanom protivoklopnom napravom napravljenom od vodovodnih cijevi pucao po njima i pogodio jedno od borbenih vozila. Usput je pogodio i tramvaj. Počela je pješadijska borba, gdje su uspjeli savladati Labudovićevu grupu. Labudović je tada teško ranjen. Njega su preko Ajfelovog mosta prenijeli radnici Doma mladih kako bi mu ukazali pomoć. U tom momentu nisu znali o kome se radi. Kada su ga spustili na trolejbusku stanicu, pala je granata, najvjerovatnije ispaljena s Trebevića, i dotukla je Labudovića, a smrtno ranila Marka Starčevića, šefa osiguranja Doma mladih. Ranjen je Esko Alispahić, koji je kasnije preminuo. Teško je ranjen i radnik Peđa Novković. Ovo se dešavalo oko 13 sati – pričao je Huseinović.
Iz komande JNA na Bistriku pukovnik Milan Šuput, koji je komandovao svim specijalnim jedinicama Druge armijske oblasti, krenuo je u popodnevnim satima sa tridesetak specijalaca i borbenim vozilima kroz Dobrovoljačku ulicu (danas Hamdije Kreševljakovića). Na mostu Čobanija prešli su Miljacku i stali pored zgrade Pošte.
– U saradnji sa radnicima Pošte koji su bili odani SDS-u, među kojima je bio i šef smjene, izvjesni Simo Zubanović, Šuputovi specijalci su ušli u Poštu i zapalili je. Hiljade telefonskih priključaka je ostalo bez funkcija. U jednom trenutku dio njih se parkirao ispred Narodnog pozorišta i tada se dešava jedna poznata scena kada Adem Jež, Dževad Topić Topa i ostali iz grupe dejstvuju na njih s ćoške Kulovićeve ulice. Odvijala se kratka pješadijska borba. Jež je prvi put u životu ispalio projektil iz protivoklopnog sredstva. Oni su mi pričali da nikada ranije nisu pucali iz toga i da su to oružje zarobili u ranijoj akciji na Jevrejskom groblju, a da im je Dževad Rađo donio katalog iz kojeg su učili kako da to oružje upotrijebe – kazao je Huseinović.
Branioci Sarajeva 2. maja 1992. čvrsto su u blokadi držali i Komandu 2. VO, kao i kasarne Maršal Tito, Viktor Bubanj i Jusuf Džonlić. Tako su se komandant 2. General VO JNA Milutin Kukanjac i njegovi najbliži saradnici našli u klopcima. No iznenada im se ukazala prilika da se izvuku iz Sarajeva, koje su gotovo mjesec dana razarali. U večernjim satima 2. maja predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović avionom se vratio u Sarajevo s mirovnih pregovora u Lisabon.
S njim su bili njegova kćerka Sabina, prevodilac na pregovorima i potpredsjednik Vlade RBiH Zlatko Lagumdžija, član pregovaračkog tima. JNA je otela predsjednika Izetbegovića, njegovu kćer Sabinu i Zlatka Lagumdžiju i sprovela ih u kasarnu u Lukavici. Domaća i svjetska javnost je tu večer, uživo, za vrijeme emitiranja Dnevnika TV BiH , saznala za otmicu.
Te noći i narednog dana, 3. maja, vođeni su pregovori o oslobađanju predsjednika Izetbegovića i njegovih saradnika, u zamjenu za dozvolu generalu Kukanjcu i svim članovima Komande 2. vojne oblasti da se s Bistrika izmjeste u Lukavicu. U popodnevnim satima 3. maja, uz posredovanje komandanta UNPROFOR-a, kanadskog generala McKenzieja, postignut je dogovor.
(faktor.ba)
