Dvadeset godina boli, patnje, nadanja i iščekivanja. Juli uvijek donese suze i teške životne priče. Ovaj je najbolniji za Selmira Sjedinovića. Najteži dan u njegovom životu, kaže nam. Ovaj dvadesetogodišnjak, imao je samo dva mjeseca kada su njegovog oca ubili. Ostao je sam sa majkom da se grčevito bori kroz život. Krvolok nije ubijao pojedince, on je ubijao čitave porodice i generacije. U Potočarima su svoj smiraj našla tri člana porodice Sejdinović. Otac Sejdalija prije tri godine, i ovog 11. jula pored njega će leći njegova dva sina, Sabit i Selman, Selmirov otac. Ostavljeno je mjesto za još jednog sina. Pored dvije iskopane rake, sjedila je majka. Iscrpljenog lica i krvavog pogleda, čeka. Čeka Remzija Sejdinović da njen unuk Selmir, donese svog babu i amidžu.
„Ukopala sam svog Sejdaliju, danas ću Sabita i Selmana. Čekam da mi nađu i trećeg sina. Došla sam da vidim makar sanduk, ako ne mogu vidjeti njih i njihove kosti . Iza mog Selmana je ostao samo Selmir, a Sabit nije imao porodicu. Sjećam se da su mi na rastanku u Crvenoj rijeci, rekli da moraju ići preko šume. I otišli su zauvijek. Moja snaha sa Selmirom , moj Sejdalija i ja došli smo u Potočare. Tu su odvojili i Sejdaliju“ kaže Remzija i nastaje muk. Suze same liju.
Selmir je imao samo dva mjeseca kada su zlikovci ubili njegovog oca. Sam sa majkom, grčevito se borio kroz život . Dvadest godina života i dvadeset godina nadanja i traženja istine o svom ocu. Na ovu godišnjicu, dvadesetu, Selmir će se prvi i posljedni put sastati i rastati sa svojim ocem. Sastanak i rastanak kojeg će se sjećati do kraja života. Poslije džume namaza, sa ruke na ruku, podižu se zeleni tabuti. Olovnog pogleda prema zemlji, nosi Selmir tabut s brojem 68, njegov otac Selman. Za njim nose Sabita, na broju 69. Spuštaju ih na vječni smiraj. Vrisak plača čuo se do neba. Tahira, sestra Selmana i Sabita rastaje se s braćom:
„Dajte mi da pomilujem tabute moje braće“, kroz suze i vrisak molila je Tahira. Prije dženaze, kazala nam je da se s braćom vidjela zadnji put u Žepi, kada su došli po hranu kod nje. Rekli su joj „vidjet ćemo se seko opet“, sjeća se Tahira . Ustvari to je bio zadnji susret. Selmir baca lopatom zemlju na očev mezar, a zaljeva ga suzama. Majka Remzija ispraća sinove, Tahira braću a Selmir oca i amidžu. Zaleđenog pogleda dugo je sjedio pored očevog mezara. Smogao je snage da kaže nekoliko riječi:
„Samo molim dragog Allaha, da ih on kazni svojom kaznom, jer ljudi nemaju kaznu za njih. Imao sam samo dva mjeseca kada je moj otac poginuo. Ne znam kakav je osjećaj imati oca. Ali evo danas znam kako je ukopati ga. Od sada mogu doći ovdje da mu proučim fatihu,“ kazao je Selmir. Da je njegov otac živ, imao bi najboljeg prijatelja i zvijezdu vodilju, kaže Selmir. Poručuje svima onima koji nisu osjetili ovaj zločin da njegova životna priča treba biti opomena i podsjetnik DA SE NIKADA NE ZABORAVI SREBRENICA. Jer ako se zločin zaboravi, on se opet desi.
Porodic Sejdinović koja živi u Podlugovima, želimo mnogo sabura u ovim najtežim danima, a šehidma najljepšu nagradu koja im je obećana-DŽENNET.
