Obilježena je 25. godišnjica 126. Ilijaške brigade. Tim povodom objavljujemo rad našeg talentiranog mladog sugrađanina Sendina Pašovića, učenika OŠ “Hašim Spahić”.
126. Brigada
Niče još jedan cvijet u Bosanskoj bašči. Niče k'o proljetni pupoljak i procvjeta u ljeto 1.jula 1993. godine.
Niče, da uništi korov, da zamiriše ilijaški kraj. Niče da zamiriše sloboda. Niču i zamirisaše bijeli ljiljani, krvlju natopljeni. 323 bijela ljiljana dušmanske ruke pokosiše, 19 ih zlatom zasijaše. I prije nego što niče korjen pusti od ilijaških i vogošćanskih gazija 126. brdska brigada.
Kad dušman kleti poče paliti ognjišta njihova i ubijati bosanski narod, bosanski čovjek shvati, kuća i ognjište braniti se mora, da druge zemlje sem Bosne nema, ni na lijevu, ni na desnu stranu, ne može, a i neće, jer tu se ostati mora. U početku braniše obronke brezanskog, vareškog i ilijaškog kraja, a poslije važne kote da dušman povezati se ne može preko Semizovca, Srednjeg i Nišićke visoravni. Čuvaše Čemersku planinu k'o zjenicu oko svoga. Pomagaše olovskim i gradačačkim junacima, pomagaše gdje je god trebalo. Brane svoju zemlju , nije važno gdje su, ali u srcu nosiše jednu, ali najveću želju, da vide svoj Ilijaš slobodan. Slobodan onakav kakvog ga oni znaju, onakav u kakvom oni odrastaše, onakav u kakvom oni živješe. Da vide svoje Kadariće, Podlugove, Mrakovo, da vide Misoču, da joj čuju šum kakav joj bijaše dok su još k'o djeca se u njoj kupali i ribu lovili. Da piju prve kapi rose sa livada gdje su stada čuvali, da zaigraju fudbala na svom stadionu i košarke na igralištu. Želja ih vukla i cilj jedan, sloboda. Ne smeta im ni kiša, ni snijeg, ni vjetar, ni žega bosanskog sunca , ni glad, ni žeđ, jer htjedoše u svoju čaršiju u kojoj odrastoše. Ostavljaše majke, sestre, žene, djecu uplakane, zarad osmjeha i sreće da ih vrate tamo gdje pripadaju. Ne dadoše da crni veo što ilijaški kraj obavi da ostane takav. Ne dadoše kolijevku u kojoj se rodiše, niti zemlju iz koje nikoše. Ne dade 126. da im dušman kleti para nebo njihovo, ne dade da neko dugi pije bistre vode sa njihovih izvora. Ne dade da im drugi zemlju ore, ne dade da im drugi žanje njihovu pšenicu, ne dade da im drugi bere slatku krušku njihovu i ne dadoše da im drugi miriše behar kad Bosnom zabehara. Ne htjedoše zamjeniti sjaj tuđeg sunca sa bosanskim , jer ono najtoplije grije. U odbranu stadoše golobradi mladići u patikama i trenerkama i umjesto djevojaka puške zagrliše, jer ništa drugo od naoružanja i nemadoše, a poslije i tenk bi im bi malo što ga zarobiše 19.jula 1992. i okrenuše cijevi na suprotnu stranu. Ne dade 126. ni pedalj zemlje svoje, lakše dadoše živote svoje, jer braniše djedovinu svoju, braniše njezino ime i čast. Ne htjedoše muhadžeri biti, ne htjedoše na tuđoj zemlji budućnost graditi. Neprijatelj, šta imade sem one gvožđurije i krvavih ruku što ukalja o nevine ljude, šta ima, ima naoružanje, ima pomagače iz cijeloga svijeta, al’ nema srce, nema dušu. Mnogi ne doživješe sjaj slobode, pa ni Ilijaški komandant Hašim Spahić, što poginu na Moševićkom brdu braneći Čemersku planinu, što osta čemer za njegovu porodicu, za njegove suborce, za cijeli ilijaški kraj, al ‘ njegova čaršija ne dade ga zaboravu, jer moja se škola njegovim imenom zove. Ne bješe straha, ni strepnje, ni zebnje u srcima njihovim, ne bojaše se ni oružja, ni armade njihove, ni ruskih plaćenika, jer znadoše da su na pravom putu, da sa sobom imaše veću silu, Allahovu moć i pomoć.
Mnogi od njih slast i okus slobode ne okusiše i ne osjetiše džennet ovoga svijeta, slobodu, al’ zasigurno na onom obezbjediše ga sebi, jer šehidi postadoše. Oni iz ove zemlje nikoše, za nju se boriše i za nju život dadoše. A Bosnu, Bosnu nama u amanet ostaviše. Ostaviše i zakleše nas mezarima i grobovima svojim da ljiljani ovom zemljom mirisati moraju, kao što mirisaše na zastavi koju nosiše, da sevdalinka se pjevati mora kao što se pjevala kad oni u boj kretaše i kad se iz njega vraćaše, da ezan sa munare i zvona sa crkve i katedrale čuti se zajedno moraju i da se samo tako ova zemlja može i mora Bosnom i Hercegovinom zvati. Zakleše nas da takva mora biti, jer bi prestao ptica poj, jer bi mjesec zašao za neka druga brda i ne bi nam osvjetljavao pute, jer bi nestao sunca sjaj, a sa njim i Bosne i Hecegovine i nas.
Autor: Sendin Pašović
