KULTURAVIJESTI

Svjetlo dana ugledala zbirka priča Halt! Halt Mirze Herce

Zbirka priča „Halt! Halt!“, prvijenac Mirze Herce, u ovom ludom svijetu, i u ovom ljubavlju nesklonom vremenu, u kojem živimo, donosi nam predivne, posve duhovite, priče o ljudima i o vremenu u kojem živimo, a i o onom vremenu kojeg više nema.

„Halt! Halt“ je i napeta zbirka priča, i hronika jedne čaršije, i tanahni čas historije, naravno za one koji žele nešto da nauče, i posve napeta drama o svima nama, jer priče koje Mirza Herco kreira, koje vješto ‘prerađuje’, su prije svega lagan dijalog između autora i čitaoca, koji je i sam uvučen u priču, kojeg se propituje, katkad i izaziva, i od kojeg se traži da promišlja, te da, na koncu, dovršava i da, prema vlastitom doživljaju, realizira priču i njena značenja.

Mirza Herco, sa svojim (pre)zanimljivim prvijencem „Halt! Halt!“, snažno, posve gordo, stupa na bosanskohercegovačku književnu scenu pričama, neohistorijskog narativa, u kojima lagano, pitko poput ‘žestoke kapljice’, polemiše o svemu – od samoga smisla života do toga da li, uistinu, ima istine ili je mi, na koncu, sami krojimo?!

Zbirka priča „Halt! Halt!“ je koncipirana iz dva dijela, a svaka priča je potresno svjedočenje o nemoći čovjeka naspram surovog sistema koji ga lomi i pod čijim nogama nestaje, živeći, više preživljavajući, svoj ‘mali’ život, kreirajući svoje ‘sitne’ radosti, najčešće radeći ne ono što istinski voli, već što je naređeno, a što se oslikava i u teškim riječima koje izgovara poručnik Jukio Seki: „Japanska budućnost je crna ako budemo tjerali najbolje pilote u smrt. Ja ne idem u misiju za Cara ili za Carstvo. Idem jer mi je naređeno!“

Zbirka priča „Halt! Halt!“ je i album naših života, u koji svako za sebe lijepi slike svojih uspomena, tragajući za toliko potrebnom ljubavlju i sigurnošću doma, a uvijek u borbi sa vihorom zla, koje se nadvilo nad čovječanstvom, sa vremenom koje neumitno teče i koje je uvijek u prednosti nad samim čovjekom, te sa nadanjima i strašnim spoznajama koje se, onako iznenada, otkrivaju pred očima smrti, baš kao u priči „Sijeno za Radovana“.

„Nisu me mogli vidjeti pa su nasumično pucali po livadi. Prvo što mi prođe kroz glavu je bilo: gdje da sada poginem a još žensko nisam osjetio.

„Omirisao“, dodade Tarik kroz osmijeh. Meni pade napamet i vulgarnija riječ, ali se suzdržah osmjehujući se. Koliko je tako momaka poginulo u svim ratovima u svijetu ne spoznavši rajske i paklene predjele kojima  vladaju one – žene?”

Iz svake rečenice u zbirci „Halt! Halt!“, posve sažete, i metaforične, izbija ironija, koja nerijetko prelazi u sarkazam, oštru osudu i ismijavanje društva, baš kao u priči „Bibliotečka tuča“ u kojoj izbija opći haos, tuča epskih razmjera, jer je na polici ostao tek jedan primjerak romana „Braća Karamazovi“ Dostojevskog, a knjiga je, u teškom stanju u kom se društvo nalazi, svakodnevna terapija i lijek za dušu istinskih ljubitelja pisane riječi. Fantastičnu priču autor završava nadom „da će Vlada napraviti korake koji će odagnati ljudi od posjete bibliotekama, a, također, molimo građane da što rjeđe  odlaze na takva mjesta i neka ponekad obiđu šiša-barove, klubove i kafane koji zjape prazni. Za koga su oni građeni ako će naša omladina, u naponu snage, dane provoditi u kvarenju očiju knjigama”, te retoričkim pitanjem, punim istinske zabrinutosti: “Šta će uradit država da ih odvrati od ovog zla?”

Mirza Herco nas, ispaćene životom, dovodi pred ogledalo konstantno propitujući svaki naš postupak i put koji biramo, i kojim nam valja hoditi u potrazi za srećom. Autora ne zanima šta drugi misle, ni da li je „puk'o“, već vješto tka priču, prerađuje događaje i suočava nas, kako sa samim sobom tako i sa sistemom, koji nam, kako se čini, u toj sadomazohističkoj povezanosti, zapravo želi dobro.

“Ne radim ovo zato što te mrzim, već zato što te volim i želim od tebe napraviti dobrog moreplovca. Sagni se!’ I onda bi on zamahnuo velikim drvenim štapom i  iz sve snage je udarao po mojoj uzdignutoj zadnjici. Bol je bio užasan, snaga udaraca neprestana.“

Likovi u zbirci priča „Halt! Halt!“ su dobrodušni, ‘mali’ ljudi koji pričaju ‘velike’ priče, priče kroz koje upoznajemo njihova unutrašnja stanja, strahovita previranja, njihove borbe kako sa svijetom oko sebe tako i sa samim sobom, jer mučnim ovaj život čine i ljudi, koji ne mare jedni za drugima, i vrijeme – koje protiče i sa sobom, u vječnost, odnosi nam i one najmilije. A ljudi su se u tom ludilu, umjesto da budu luka spasa i sigurnosti jedni drugima, naprosto udaljili jedni od drugih, tek tražeći valjan razlog i dobar izgovor.

„Korona je otuđila ljude. Prestali su se družiti, kao da im je samo trebao dobar izgovor da se prekine s tim“, kaže ona. „To se samo postavilo u prirodno stanje“, kažem ja.

No, nisu se ljudi tek udaljili jedni od drugih, već su postali, ili su oduvijek i bili, pakosni, puni prezira i ljubomore, što autor oslikava u fantastičnoj priči o ljubavi “Mešan Hasibin”, gdje Mešan, iz ljubavi i poštovanja prema svojoj dragoj, i pere ćilime, i pere posuđe, a komšinice, posve ljubomorne, ispaljuju zajedljive komentare: “Mora da joj je zlatna”. A svako od nas će, za kraj priče, sam za sebe, odgovoriti, baš kao i Mešan, šta mu je u životu važnije: da li fabrika ili sam proizvod!

Posve zaigran, jasan i koncizan, Mirza Herco majstorski tka rastrzanu ljudsku priču, te nam svakom novom mišlju, svakom novom rečenicom, bez obzira na sve izazove života, i bez obzira što svako od nas svoj bol nosi, šalje po(r)uke nade, dobrote, istinskog prijateljstva i iskrene ljubavi – pa je „Halt! Halt!“ poput lijeka protiv nesreće i smrti, protiv tog vjernog sluge vremena.

„Dragi Taiho, ovoga puta neću da primim novac, vrati onome ko ti ga je posudio. Koristi ovu priliku da naučiš da činiš dobro i da pomažeš druge. Imam povjerenja u tebe, čovjek si, i znam da ćeš to uraditi.“

Priča po priča se polahko odmotava otkrivajući teške sudbine koje su, kao tragovi o vremenu nakaznom i sudbini našoj zlosutnoj, ukletoj, i pokretačka snaga, i vjera, i nada, i opomena za bolje sutra. Iako smo i sami svjedoci sveprisutnog zla, ostaje nada u spasenje, ostaje nada da ćemo ukloniti strahote rata i beznađa, ostaje nada za konačni spas čovječanstva.

„Nakon rata, Nakamura je postao budistički akolit i obećao da više nikada neće ubiti ništa, čak ni komarca.”

Zbirka priča „Halt! Halt“ Mirze Herce, posve pitka, lagana, razigrana, neopterećena opisima, je priča o svima nama, o sistemu, o ljubavi, o mržnji, o životu koji nam valja (pre)živjeti, a koji nam neumitno, i nepovratno, iz ruku se osipa. Valja nam se, kako i sam autor veli, osjećati posebnim jer je skupio hrabrosti da nam kaže više od dvije rečenice iako se ne poznajemo.

Stoga, u ovom ludom, ljubavlju nesklonom, vremenu (za)stanimo!

(Za)stanimo!

Knjigu „Halt! Halt!“ u ruke!

Čitajmo!

Uživajmo!

A pokajati se, sasvim sigurno, nećemo! Admir Džanko, prof.

Povezane objave

Back to top button