(…) U našoj kući nije postojala prošlost. Ne pamtim porodična sijela, ne pamtim večere, ručkove, praznične dane, ne pamtim šetnju na Trebević, izlet u Faletiće kod tetke Rabije, među Olovčiće, u koje se udala, nijednog porodičnog trenutka ne pamtim a da je u njemu neko govorio o prošlosti. U kući Mehmeda Sidrana prošlost nije postojala. Kao da je u očevom porijeklu bilo nečega čega bi se moralo sramiti – toliko su se nad svime sterali mrgodini oblaci šutnje. (…)

Početak je ovo knjige “Otkup sirove kože” Abdulaha Sidrana. Riječ je o autobiografskom djelu koje je zanimljivo iz više razloga. Akademik Sidran vrstan je propovjedač te se ova knjiga može čitati kao roman koji ima književnu vrijednost. Život Abdulaha Sidrana i njegove porodice je zanimljiv, a tu je i prikaz prošlog sistema iz jednog drugog, ružnijeg, i po njegovu porodicu tragičnog ugla.

Nakon očeve smrti Sidran je čitao što je našao u kući, pisma, dokumente, sve što je našao, pokušavajući da shvati šta je njegov otac uradio da završi na Golom Otoku?

To je vrijeme kada se zbog zategnutih odnosa između Tita i Staljina, za pogrešno izgovorenu riječ išlo na Goli. Dok su im muževi bili u zatvoru, na prinudnom radu, ili kako bi već bilo odlučeno, ostajale su žene sa djecom i pokušavale dalje živjeti, što svakako nije bilo lako. Život im je bio u strahu, brizi, ispitivane i kontrolisane, kada i “zidovi imaju uši”.

Mehmed Meho Sidran, otac Abdulaha Sidrana, bio je kriv zbog jedne dopisnice koju je poslao ženi iz Slovenije gdje se “banjao”. Tačnije kriv je zbog jedne riječi, dopisnicu je počeo za “Zdravstvujte”.

Treba reći da se tek osamdesetih godina prošlog vijeka u bivšoj Jugoslaviji u školama počeo učiti engleski jezik, prije toga, učio se njemački i ruski, tako da ovaj pozdrav ili koja riječ ubačena na ruskom, nije bila neobična.

Sjećanja su varljiva, svaki čovjek ima svoja sjećanja, ona su njegova, on ih tako vidi, nekad se sa sjećanjima ljudi ne slažu, neke stvari vide drugačije, a svoja sjećanja Sidran je potkrijepio dokumentima i fotografijama koja ilustruju napisano.

Tolstojeva rečenica “Sve sretne porodice liče jedna na drugu, svaka nesretna, nesretna a je na svoj način” i ovdje se može primijeniti. U knjizi je opisana priča porodice Sidran. Spominje se i tuzlanski kraj, što ljudima s ovog područja može biti interesantno.

U svakom slučaju, knjiga koju vrijedi pročitati.

Share.

Comments are closed.