Za žrtvama se još traga: 30. april – dan kada je Prijedor postao grad boli i krvi

Na današnji dan prije 27 godina SDS je putem lokalnog radija objavio je kako je preuzeo vlast u Prijedoru. Tome je prethodilo sinhronizovano zauzimanje zgrade općine, policije i svih vitalnih objekata u kojem je učestvovao 1.587 pripadnika SJB Prijedor. Tog 30. aprila započeo je jedan od najstrašnijih zločina, a naposljetku i genocid.Sistematski su ubijani i zarobljavani Bošnjaci i Hrvati, a posljedice strahota koje su se dogodile osjećaju se i danas u ovom bh. gradu.

Mnogi nisu vjerovali da će ih komšije i njihove kolege doživjeti kao neprijatelja kojeg, samo zato što je druge vjere ili imena, treba eliminisati i uništiti te označiti bijelim trakama. Na Radiju Prijedor su cijeloga dana emitovane izjave Milomira Stakića, Milana Kovačevića i Sime Drljače. Pozivali su stanovništvo da preda oružje i govorili o uslovima pod kojima garantuju sigurnost u opštini. Upravo oni su donijeli pakao u mali grad na Sani.

Ubijeno je više od 3.000 nesrba među kojima je 102 djece. Više od 31.000 ih je bilo zarobljeno i mučeno u logorima., a 53.000 ih se moralo iseliti iz svoga doma od kojih mnogi zauvijek. Genocid se nastavlja i danas zbog nepriznavanja žrtava i presuda Haškog tribunala te dovođenja u pitanje istinu o Prijedoru.

Kako nam je rekao Mirsad Duratović iz Udruženja logoraša “Prijedor '92”, uprkos tome što je bilo 60 presuda za ratne zločin u Prijedoru, one se ne priznaju – Osuđenici su lokalni heroji, a žrtve zločinci.

“Zakon o zaštiti žrtava ratne torture RS ne prepoznaje logoraše koji nisu Srbi, a koji su prošli kroz logore u Prijedoru. Još nisu pronađene sve žrtve ratnih zločina prijedorskog genocida i danas tragamo za blizu 500 Prijedorčana koji su ubijeni od 30. aprila do sredine augusta. U Prijedoru ne postoji nijedno spomen obilježje nevinim žrtvama bošnjačke nacionalnosti”, rekao je Duratović za Klix.ba.

Podsjetio je kako u centru grada postoji šest spomenika koji su posvećeni palim borcima Vojske Republike Srpske te da u svim javnim preduzećima postoje spomen ploče s imenima bivših radnika koji su bili i borci VRS, a da nema niti jednog imena radnika koje su ubili vojnici VRS kao civili u kući, logoru ili Korićanskim stijenama.

“Moj otac je ubijen na kućnom pragu kao civil i njegovog imena nema na ploči njegovog bivšeg preduzeća. Sve to što se desilo čovjek ne može prevazići nikada. Proljeće samo po sebi budi neku nostalgiju, a onda kada se zajedno s tim uklope ovi datuma kada je sve počelo od 30. aprila bude teško. Sjetim se 20. maja kada mi je prekinuta školska godina i 22. maja kada su pale prve granate. Nemoguće se oteti tuzi i razmišljanju o ljudima kojih nema”, rekao je Duratović.

Ističe kako, uprkos svemu, misli da ima nade jer ne bi živio i radio u Prijedoru nakon što je ostao bez svojih najmilijih. Vojska RS ga je koristila kao živi štite, a ubijeni su mu otac, brat koji je imao samo 15 godina, nana, djed, trojica amidža i dvojica rođaka. Svi su ekshumirani iz masovne grobnice Tomašica. On je bio u logoru. 

“Najveći problem su vlasti, a mnogo manji obični narod. Imao sam susrete s pripadnicima srpskog naroda koji su rekli da trebamo ići dalje u našoj borbi za spomenik, ali lokalne vlasti prate entitetsku vlast. Da je do običnog naroda mi bi u Prijedoru krenuli nekim svjetlijim putem, a ne i danas pričali je li se nešto desilo ili ne. Nada postoji, a vidjet ćemo koliko će Sane još proteći kroz Prijedor”, kazao je Duratović.

Izvor: klix.ba