Povodom obilježavanja Dana rudara, 21. decembra, već od petka organiziraju se sjednice i skupovi. Iako se u svim izrečenim riječima pojavljuje nada u bolje rudarsko sutra, ništa ne može izbrisati tugu rudara, koji se na svoj dan sjećaju petorice rudara, koji su ove godine stradali u jami raspotočje Rudnika mrkog uglja (RMU) Zenica.
U svim obraćanjima javnosti povodom dana rudara, iz rudarskog sindikata upozoravaju na potrebu intenziviraja aktivnosti na planu ulaganja u rudnike i poboljšanja uvjeta i sigurnosti rada komorata.
Rudari u BiH 21. decembra sjećaju se događaja iz 1920. godine, čuvene Husinske bune, koja je sastavni dio uspona radničke klase. Ta buna danas bi, smatraju rudari, svima mogla poslužiti kao lekcija života jer su se rudari “Kreke” izborili za svoja osnovna prava i rad.
Praznikom rudara 21. decembar proglašen je nakon općeg štrajka rudara 1920. godine zbog opće eksploatacije rudnika i lošeg položaja radnika. Štrajkovali su rudari Kreke, Zenice, Ljubije, Kaknja, Mostara i Breze. Tražili su bolje uvjete rada i bolje plaće. U štrajku je učestvovalo blizu 5000 rudara. U tzv. Husinskoj buni, velikoj rudarskoj pobuni pale su i prve žrtve. Poginulo je sedam rudara. Na kraju je ustanak ugušen u krvi, a rudari su morali da se vrate na posao.
Dvije godine kasnije, zbog štrajka, u Tuzli je održano suđenje nakon koga je osuđeno dvadeset rudara. Početak borbe za radnička prava označili su veliku prekretnicu za rudare, a upravo današnji dan uzet je kao zvanični datum obilježavanja Dana rudara.
I danas je rudarski posao hljeb sa sedam kora, uvjeti rada nisu na zavidnom nivou, ali najteži posao se i dalje obavlja, radnici opstaju, vjeruju u bolju budućnost.
Rudnik Breza
Rudnik Breza, osnovan 1907. godine, u štrajku iz 1920., je učestvovao tako što je potpuno obustavio rad 21. decembra. Vlada je odmah poslala ultimatum u kojem se nalagalo rudarima da ako se u roku od tri dana ne vrate na posao, gube poslove i pravo na korištenje državnih stanova. Uprkos tome, neke porodice u Brezi su izbacivane na ulicu i prije isteka ultimatuma, tj. 22. decembra. Međutim, mali grad je dokazao da ima hrabre ljude velikih srca. Rudari su ustrajali i izborili se za sebe, za vlastito i opće bolje sutra. Na svečanostima povodom Dana rudara su tokom godina glavnu riječ imali istaknuti heroji rada kao što su Ćamil Botić, Stjepan Vidović, Alija Sirotanović, Nikola Škobić, Omer Omerhodžić… Godine su prolazile, ali je ona strast i hrabrost, kakvu samo rudari imaju, ostala. Svi su oni znali, baš kao što i današnji rudari znaju, kako je sići u utrobu Zemlje i raditi kako bi se zaradila kora hljeba. 
Rudarski hljeb je crn, rudarski hljeb je sa devet kora, rudarski hljeb je teškom mukom zarađen. U Brezi se, kao i u svakom rudarskom gradu, 21. decembar proslavi u skladu sa mogućnostima, ali je bitno da se tradicija održava.
Žene rudari
Sedam žena svakodnevno ulazi u jamu, u rudnik mrkog uglja „Breza”. Po struci rudarski tehničari, svakog dana pređu desetak kilometara pod zemljom. Potiču iz rudarskih porodica, zbog čega svoj posao ne smatraju ni neobičnim ni teškim, iako priznaju kako se se ljudi često iznenade kada čuju da žene rade u rudnicima.
Radom su stekle poštovanje svojih kolega i porodice, i posljednja su generacija žena rudara u BiH koja hljeb zarađuje duboko ispod zemlje.
Najljepši Dan rudara u Banovićima: Radnici dobili 13. plaću
Blizu 3.000 rudara rudnika mrkog uglja u Banovićima ove godine proslavljaju jedan od najlješih Dana rudara u postratnoj Bosni i Hercegovini, koji se obiljažava 21. decembra, piše bh. novinska agencija Patria.
“Rudnik u Banovićima primjer je kako stručnost, patriotizam i domaćinski odnos prema kompaniji donosi uspjeh”. Povodom Dana rudara želimo da i drugi rudnici u BiH posluju dobro kao rudnik u Banovićima”, poručio je Mušanović, prenosi Patria.
Rudnik Kakanj
Sretno! Pozdrav koji odzvanja kroz hodnike pogona Haljinići Rudnika mrkog uglja “Kakanj”. Nasmijana i raspoložena lica se spremaju da i danas, u ranim jutarnjim satima, počnu svoju misiju 300 metara ispod zemlje. Ekipa Anadolu Agency (AA) ulazi u prostoriju za prozivku. Stoje jedan do drugoga, obučeni u svoju rudarsku odjeću, sa kapama na glavama i čekaju da čuju svoja imena.
Među njima se ističe i mlado, skoro dječje lice Emraha Bliznovića, najmlađeg rudara u Haljinićima. Ima samo 19 godina. Na drugoj strani je njegov kolega komorat Salko Alić (63), najstariji rudar koji će sljedeće godine u penziju.
S osmijehom u utrobu Zemlje
Završena je prozivka, sijedi spuštanje u jamu. Jedan po jedan sjedaju na traku koja nas vodi u tamne hodnike pod zemljom. Hladno je, ali se čuje osmijeh komorata koji odlaze da odrade još jedan dan i zarade platu za “hljeb sa sedam kora”.
Jama se nalazi na dubini od oko 300 metara, a na dnevnoj bazi se proizvede od 1.500 do 2.000 tona uglja. Pratimo Emraha i Salku do njihovih radnih mjesta. Na tom putu nailazimo i na ostale komorate. Tama i upaljena svjetiljka na rudarskom šljemu. Još jedno “sretno”.
Srce grada Kaknja sigurno je rudnik. Kada je plata kod rudara osjeti čitav Kakanj.
Ilijaš –nekad rudarski grad
Izmedu Olova i Vareša, Srednjeg i Čevljanovića, na prostornom platou Crnoriječke visoravni nalaze se bogata rudišta željeza, olova, mangana i žive. Na tom prostoru naplaćivana je carina još davne 1384. godine, a ruda je prenošena u Dubrovnik. Razvoj gradskih naselja, urbanizacija srednjovjekovne Bosne tijesno je vezana za pojačan razvoj rudarstva, a koji je opet označio početak gospodarskog procvata Bosne. Mada za Bosnu i rudarstvo znamo još iz povelje Kulina bana, tek u povelji bana Stjepana II. Trogiranima iz 1339. godine, kojom im se daje sloboda trgovanja, spominju se i rudarski proizvodi. Iz historijske je literature znano da su razvoju rudarstva u Bosni veoma doprinijeli njemački rudari Sasi čije je rudarsko umijeće tada evropskoga značaja, a već su više od stoljeća kao rudari prisutni u Srbiji. A gdje je rudarstvo, tu je odmah i trgovina i s njom Dubrovčani kao trgovci i doseljenici, pa crkvica, franjevački samostan… Najpoznatiji rudnici u Bosni su smješteni u srednjobosanskom (Kamenica, Olovo, Dusina, Deževica) i istočnobosanskom bazenu (Srebrenica i njena okolina).
Rudnik Mangana u Čevljanovićima
Godine 1885. za potrebe novootvorenog rudnika mangana u Čevljanovićima, izgrađen je trak uskotračne pruge od Semizovca do Ivančića, kao i za eksploataciju šume iz tog regiona. Bila je to prva rudnička pruga u BiH, izgrađena kao odvojak od željezničke linije u dolini Bosne u dužini od oko 22 km od Vogošće do Čevljanovića, gdje se nalazio rudnik mangana, koji je pripadao rudarskoj zadruzi “Bosnia” (Gewerkschaft Bosnia), usko povezanoj sa Zemaljskom vladom. Direkcija “k. u. k. Bosnabahna” počela je 1884. za pomenutu korporaciju graditi prugu i pustila je u saobraćaj 26. januara 1885. godine. Željeznica je prvobitno bila vlasništvo zadruge, a u finansiranju njene izgradnje učestvovala je i zemaljska uprava.
U drugoj polovini 1896. godine Kállay je dao inicijativu da zemaljski erar otkupi rudničku prugu Vogošća – Čevljanovići, motivirajući to općim interesima zemlje. U skladu sa ugovorom koji je sklopljen iste godine, iz zemaljskog budžeta je na teret nepredviđenih izdataka za kupovinu pruge u korist rudarske zadruge “Bosnia” obračunat iznos od 133. 500 forinti (tj. 267. 000 kruna). Istim ugovorom zemaljski erar odrekao se sume od 59. 09 forinti 46 1/2 (tj. 118. 018, 93 krune), koja je bila izdata na ime predujma za građenje pruge. Ovu transakciju Zemaljska vlada je pozitivno ocjenjivala s obzirom na tendenciju da se željeznički saobraćaj centralizira u rukama zemaljske uprave. Osim toga, vlada je smatrala da ova mjera bitno doprinosi reguliranju finansijskih odnosa rudarske zadruge “Bosnia” sa zemaljskom upravom.
Konzorcij Švejda – Kalmut naknadno je izgradio dio pruge od Čevljanovića do Ivančića, dug oko 2 km koji je rudarska zadruga “Bosnia” preuzela u posjed 1897. godine. Iste godine Kállay je odlučio da, u vezi sa otkupom pruge Vogošća – Čevljanovići, zemaljski erar otkupi i dio Čevljanovići – Ivančići za iznos od 9. 688 f. 71 x, tj. 19. 377,42 k… Cijela rudnička pruga Vogošća – Ivančići (24,1 km) postala je vlasništvo zemlje, a promet na njoj vodile su “Bosansko-hercegovacke državne željeznice”.
Obje pruge su bile u upotrebi do 1962. godine, kada su zatvorene kao nerentabilne i nepotrebne. Ilijaš se tada razvio u veliko industrijsko naselje i postao središtem cijelog naselja. I željeznička stanica je prozvana Ilijaš. Prvi vjesnik privredno-ekonomskog razvoja Ilijaša i okoline bila je pilana, da bi Željezara Ilijaš preuzela dominantnu ulogu u razvoju privrede, stambene izgradnje, urbanizacije grada, u školstvu i zdravstvu. Željezara je preko svojih doprinosa bila nosilac sportskih, kulturno-umjetničkih i društvenih djelatnosti – sinonim razvoja Ilijaša i okoline.
Tekst iz časopisa Nada iz 1896. godine
Rudnici podhvatništva Bosnia
Mnogi se sjećaju da je u našoj neposrednoj blizini, u Čevljanovićima, bio rudnik mangana. Iz našeg kraja nekolicina rudara zarađivala je svoj “kruh sa sedam kora” u rudniku u Brezi, Varešu, Sloveniji. Ovom prigodom, prenosimo Vam tekst o rudniku mangana u Čevljanovićima, što ga je časopis “Nada” objavio 1896. godine.
Nekoliko kilometara od Sarajeva, baš uz željezničku prugu u Bosanski Brod, opazićeš na ulazu u malu dolinicu, koja se ondje postrance otvara, natpis: Rudarsko podhvatništvo Bosnia. I tuda dakle vodi put u bogatu utrobu ove zemlje, iz koje marljive ruke od godine 1883. ovamo iznose prirodno blago i bogatstvo ljudstvu na korist. Od ovog natpisa izvila se gvozdena pruga u rudno gorje, kud parni stroj puna 24 km povlači teška prometna kola. Kod stanice Ivančići zviždne pa stane, a otale ti valja onda da se u sedlu penješ koje pola sata na visoravan Čevljanovići, gdje u vazda zelenome vijencu crnogorice leži mjestance Čevljanovići. Mahom viđaš da te u tom mjestancu ne dočikaju ”bosanske” kućice ko drugdje u našim brdinama, to je sasvijem drugačija naseobina, mala radnička varošica, gdje živu oni podzemni ljudi – rudari. Prijazno pozdravlja te u vedroj gori velika radnička kasarna, nešto manja zgrada gdje sjede stručni činovnici, te još zgrada za strane posjetnike. Umah niže ove stanice jeste ulaz u utrobu zemlje, rovove, što ih iznosimo u današnjem broju i to onako kako su nekad bili i kaki su danaske.
A zanima li te zaći u takav rov? Pa – neka! Strpaš se nekako u dvoje u troje – dabome kraj nas gore rudarske lampe – na sjedaljku sto nije šira od m². Jekne znak, a ta sjedaljka samo što se trgne, te onda počne da se pomalo i oprezno spušta u dubinu. I sjedne onda na tvrdo – nađeš se dolje u dnu rova. Tu pukoše ceste, po kojima se voziš uskotračnom prugom, 200-300 m, da opet zaokreneš u koji drugi pokrajni podzemni sokak. Tu – pri svjetlomrcanju rudarskih lampi – sretaš rudare, gdje zarađuju svoj hljebac; sve – što bismo rekli – po milimetru prodire gvozden šiljak u tvrdu stijenu i mrvi rudu; okle se onda trtpa na kolica, pak na one podzemne vagone, dok se ne izdigne na božje sunce. S njome izlazi i zamoren radnik, briše gore znoj sa čela i samo što srče svjež zrak, koliko li mu je sladak!
Ruda, koja se iz ovih rudokopa vadi, jeste manganova ruda, od mineraološke oznake ”manganita”… Crna je il plavkasto-crna, imade je pak i čelikove boje i sva je velike specifične težine. Nalazi se ta ruda u debelim žilama, a i u žilicama od nekoliko cm. Ruda nije odmah suha, t. j. čista, onako kako se odvali, već valja da se od nje oljušte kojekakve nepotrebne sastojke, a to biva najlakše od onoga komada, što se vadi iz debelih žila. Stoga se samo ovakva ruda čisti umah pri rovu, dok se sitnija vozi u zavod pod natpis, što ga ranije spomenusmo. Tu se ovaki manganov materijal drobi u posebnom stroju i meće na ”sita” , gdje se ređa po krupnoći i luči po specifičnoj težini. Ovako možemo kud kamo relativno težu manganovaču da trebimo od drugih primjesa. Nu kako pri ovom poslu treba puno vode, to se taj materijal vozi odatle u dolinu, na vodu. Manganov okrug Čevljanovića veoma je velike rasege i pruža se od mjesta Nanića s juga na nekih 10 km do Sić- potoka kraj Čevljanovića; širok je 2-6 km. Pročišćena manganova ruda ne prolazi jošte za sada u našem obrtu u Bosni, nego se izvozi u monarhiju, gdje je trebaju za proizvodnju feromangana, manganova spoja sa željezom, koji služi pravljenju čelika, u staklanama (kao pigmanat), u porculanskoj industriji i u fajanskoj slikariji.
Godine 1895. proizvelo se je 81.449 metričkih centi te rude. Košto već naspomenusmo, otpočelo se je s vađenjem mangana u Bosni istom prije 13. godina.
Svakako je gospodarstveno značenje ovog društva, koje je već kroz više godina u rukama državne uprave veoma važno. Ono radi bez prekida od god. 1883. i hrani više od 170 ljudi, što je tim utješljivije, pošto je od tog broja preko 90% sve pravi pravcati naš domaći čovo, vješt i ustrajan radnik, kojemu po rudarski podvikujemo ”Srećno”.
Na kraju čestitka
Svim čestitim i vrijednim komoratima iz rudnika širom Bosne i Hercegovine, koji svakodnevno zarađuju svoj „garavi” komad kruha spuštajući se duboko u utrobu zemlje upućujemo iskrene čestitke i divljenje povodom 21. decembra –Dana rudara.
Nekada su bili ponos socijalističke samoupravne zajednice, danas se rudari bore za opstanak svojih rudnika, bolju mehanizaciju i kvalitetniju sigurnost u jamama za eksploataciju uglja, i dalje hrabro premašujući zadate godišnje planove.
Dragi rudari neka vam je Sretno!
Izvori :
Fena
https://sites.google.com/site/jozobster/općinailijaš
Agencija Anadolija
www.taracin-do.com
www.slobodnaevropa.org.
www.zeljeznice.net
Agencija Patria
