Višestoljetna praksa posjećivanja dovišta u Bosni i Hercegovini jedan je od segmenata sveukupne islamske tradicije Bošnjaka. Posjete dovištima posebno su došle do izražaja poslije kraha komunizma i uvođenja demokratskih promjena početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Na silu prognano iz javnog života, slobodno ispoljavanje vjere vratilo se u punom sjaju intenzivnije i jače nego što je ikada ranije bilo. Svako dovište priča je za sebe i svako dovište se od drugog razlikuje  svojim karakteristikama. Postavlja se pitanje šta karakteriše naša bosanska dovišta? To su njihove lokacije, obredi koji se izvršavaju i datumi kada se oni izvršavaju.

S obzirom na to da je lunarna godina kraća od sunčeve za deset ili jedanaest dana, nije bilo moguće uklopiti obilježavanje predislamskih blagdana u islamski kalendar, pa se datumi održavanja predislamskih jurjevskih i ilindanskih molitvi za dobru i rodnu godinu i nakon širenja islama u Bosni i Hercegovini određivali po ranije utvrđenoj proceduri. Prema julijanskom kalendaru Jurjevdan se obilježava 6.maja, a Ilindan ili Aliđun 2. augusta. Ova dva datuma su bili i ostali međaši na osnovu kojih se određuju termini dovišta u BiH. Druga razdjelnica u određivanju pojedinih dovišta su dani u sedmici. Interesantno je da su se ranije dove u većini slučajeva održavale u određeni utorak poslije Jurjeva, ili rjeđe poslije Aliđuna i zbog toga su nazivane “utorkovače”. Tragajući za odgovorom na pitanje zašto su se dove održavale utorkom, Hadžijahić je analizom narodne tradicije i sačuvanih sujevjerja o utorku, zaključio da je među Južnim Slavenima bilo rašireno vjerovanje da je utorak nesretan dan, te da su se dove održavale na taj dan u cilju zaštite od šejtana. Dolaskom modernih vremena i uvođenjem radnih dana od ponedjeljka do petka, došlo je do pomjeranja termina dovišta  na sedmične neradne dane. To znači da se danas Ajvatovica  obilježava u posljednju nedjelju u junu, dova u Karićima u posljednju nedjelju pred Aliđun itd.

Podjela dovišta

Istraživanja su pokazala da se dovišta mogu podijeliti u nekoliko prepoznatljivih grupa. Mjesta važnijih događaja iz historije islama u Bosni i Hercegovini koja narodna tradicija uglavnom povezuje  sa sultanom Mehmedom el-Fatihom i njegovom vojskom, vremenom su postala mjesta okupljanja, molitve i dove. To su Musala u Donjem Kamengradu, općina Sanski Most, gdje je prema narodnom predanju, sultan Mehmed el-Fatih s vojskom klanjao džuma namaz. Džamija Mehmeda el-Fatiha u Kraljevoj Sutjesci, sagrađena na mjestu gdje se Sultan odmarao za vrijeme osvajanja Bobovca, dovište na Starom gradu u Ključu, mjesto evociranja uspomene na posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića koji se tu predao Sultanu Mehmedu el-Fatihu.

Druga vrsta dovišta u Bosni i Hercegovini jesu grobovi i turbeta šehida iz Fatihove vojske. Takva su naprimjer dovište pored turbeta dva brata blizanca iz Fatihove vojske u Solunu, općina Olovo, potom turbe u Jelini pored Vranduka, dovište na mezarju šehitluci pored Bobovca, turbe Urjan-dede u Sarajevu. Na području Travničkog muftijstva nalazi se relativno veliki broj šehitluka, grobova i turbeta tradicionalno povezanih sa sultanovom vojskom. To su turbe Fatihovog bajtara(veterinara) u Lučini, općina Jajce, Ajvaz-dedino turbe u Pruscu, općina Donji Vakuf, turbe Ibrahim-dede u Docu, općina Travnik, turbe Ismai-dede u Turbetu, turbe u Grabljama, općina Busovača i turbe Ilijas-babe ili Elkazovo turbe kod Komotina.

Prema učenju islama postoje samo tri džamije čija vrijednost je posebno istaknuta, a namaz u njima višestruko se vrednuje u odnosu na namaze obavljene u nekoj drugoj džamiji. To su Mesdžidul-haram u Meki, džamija Allahovog Poslanika u Medini i Mesdžidul-aksa u Jerusalemu. Nema dakle, prema izvorima islama razlike u džamijama u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da su prve džamije u Bosni i Hercegovini bile carske ili državne, a vjerski službenici u njima službenici države, njihovo osnivanje nije pratio mistični oreol bitan za stvaranje narodnog predanja neophodnog za kasnije stvaranje dovišta. Na prostoru srednje Bosne postoje samo dvije džamije, koje narodna tradicija izdvaja u odnosu na ostale, a to su džamija Mehmeda el-Fatiha u Kraljevoj Sutjesci i usamljena planinska džamija u Karićima, općina Vareš, gdje se vjernici stoljećima okupljaju određeni dan u godini i uče dove.

Aktivno učešće derviša u procesu širenja islama zauzimali su značajno mjesto u narodnoj tradiciji, pa su kasnije nove generacije ljudi počele posjećivati turbeta i mezare situirane u sklopu kompleksa tekije, te učili dove. U ovu skupinu  dovišta spadaju: nekadašnja tekija i turbe Ajni-dede i Šemsi-dede u Sarajevu, tekija i turbe Sari Saltuka i Ačik baše na vrelu Bune u Blagaju, turbe šejha Hasana Kaimije na Kuli u Zvorniku i turbe Hasana Kafije u Pruscu.

Ljudski duh su oduvijek privlačili vrhovi gorja, izvori vode i tišina pećina. Ta činjenica i u Kur’anu je nedvosmisleno argumentovana  kroz kazivanja o Božijim poslanicima. Tako je naprimjer, Musa a.s. na gorju Sinaja u blagosovljenoj dolini Tuva razgovarao sa Uzvišenim Allahom dž.š. Muhamed a.s. je na brdu Nur u miru pećine Hira primio prvu objavu. U Bosni i Hercegovini, planina Konjuh je zbog niza dova koje su se tokom godine održavale nazvana Dovište. Dovištem se naziva i vrh planine Ratiš na granici između sjeverne i sjeveroistočne Bosne. Čuveno je i dovište Lastavica na granici između općina Zenica, Žepče, Zavidovići i Kakanj. Pored imena Pećina u Brateljevićima u narodu je udomaćen i naširoko prihvaćen naziv “Djevojačka pećina”, a sve zbog legende o djevojci ( po narodnom kazivanju legenda datira iz ranog Osmanskog perioda unazad i do 400 godina gdje se ista prenosila sa koljeno na koljeno sve do današnjih dana). Nekadašnje molitvište na planini Treskavici poznato je kao Ćabenske stijene. Na području Travničkog muftijstva nalazi se najpoznatije i najmasovnije dovište Ajvatovica, smješteno na proplanku omeđenom zimzelenom šumom ispod planine Šuljage. Na području Šipova kišne dove su se učile na vrhu brda poznatog pod imenom Crni Kamen, muslimani naselja sa lijeve obale Vrbasa dove su učili na Brigovima, vrhu s kojeg se vidi cjelokupna dolina.

Prema islamskim propisima, miješanje muškaraca i žena prilikom obavljanja zajedničkog namaza nije dozvoljeno. Pod direktnim uticajem tog učenja u BiH se razvila jedinstvena praksa dijeljenja dovišta po spolu, pa su neka dovišta bila isključivo ženska i muškarcima nije bilo dozvoljeno da prisustvuju. Takva dovišta su u Grabljama, općina Busovača i pored turbeta u selu Višnjica, općina Kiseljak. Muslimanke Travnika na dan Ajvatovice imale su svoju “žensku Ajvatovicu” koja se sastojala od posjeta određenim džamijama i turbetima u Travniku. Druga dovišta su bila samo muška.  Takvo dovište je džamija u Karićima koju već stoljećima u određeno vrijeme posjećuju samo muškarci.

Ilijaška dovišta

Na području općine Ilijaš Rakova Noga, mjesto velike kulturno-historijske vrijednosti, ujedno je mjesto održavanja tradicionalnog mevluda i hatme mulalučkog kraja. Osim Rakove Noge, dove se tradicionalno održavaju i u Sudićima, Vrutcima, Bjelasovićima, Kaljini, Miletinama, Banjoj Lučici, Vukasovićima, Koritima, Sirovinama, Dragoradima, Gajinama i  Medojevićima.

Naša dovišta su opstala u vremenu, jer bosanski musliman uprkos nevoljama i nedaćama koje su ga pratile nije posustajao u približavanju Stvoritelju, niti je oklijevao zahvaljivati Svemogućem. A gdje se ta zahvalnost mogla dublje  osjetiti i iskrenije izraziti  kao u ovim i nepreglednim prirodnim ljepotama koje skrivaju lijepa Božija imena i u kojima Uzvišeni iznova stvara nešto novo. Zato su bosanska dovišta -dovišta zahvalnosti, spoznaje, utjehe i pobožnosti.

 

Za Radio Ilijaš piše: Belma Avdić, magistar turizma i zaštite životne sredine

Share.

Comments are closed.