Na novom ročištu u slučaju „Čemerska planina“ svjedočila Darinka Trifković: Živjela u Čemernu, ali haubice nije ni čula ni vidjela

Darinka Trifković je bila novi svjedok Tužilaštva na današnjem ročištu u slučaju „Džemal Hadžić i drugi“ koje je održano u Sudu BiH. Ona je objasnila da je pred ratna zbivanja živjela u Donjoj Vogošći (općina Vogošća) i da je svake sedmice putovala na Čemerno, obzirom da je kod njenih roditelja boravio njen sin, te da je nakon jednog takvog odlaska morala ostati u Čemernu jer su putevi bili blokirani.

Tokom više od tri mjeseca boravka kod roditelja, nije primjetila nikakvu vojsku u selu i nikakve haubice, niti je čula da su te haubice djelovale. Tek je, tvrdi, jednom čula neki udaljeni tutanj, „sličan zvuku aviona“.

Čak je ustvrdila da u selu niko nije bio naoružan i da su seljani goloruki obavljali seoske straže. Tek je tokom dvosatnog svjedočenja priznala da je u kući Dragana Damjanovića boravilo desetak nepoznatih ljudi, koji nisu imali uniforme i nisu bila naoružani, ali svrhu njihovog boravka nije znala. Ipak je u jednom trenutku potvrdila prisustvo haubica, ali da su joj rekli da su to bile stare i neispravne haubice postavljene tu s ciljem da zastraše stanovnike okolnih muslimanskih sela. Negirala je i postojanje bilo kakve vojne formacije u selu, ali je u jednom trenutku izjavila kako zna da su komandiri bili „neki Đurđić i Šikuljak“, te da su na obližnju kotu „Dernek“ izlazili vojnici, dok su u selu ostajali civili.

Govoreći o dešavanjima od 10. juna 1992. godine, za koja se optuženi terete, objasnila je da je te noći prespavala u kući Dragana Damjanovića, jer je bilo kasno da se vrati kući koja je udaljena desetak minuta hoda. Pucnjava je počela oko 05,40, meci su udarali u zidove kuće, televizor je eksplodirao, a oni su ležali na podu i krili se pod krevete, i tek povremeno kroz prozor provirivali da vide šta se događa vani, najviše Dragan koji je bio s njima. Čuo se glas koji je pozivao muškarce u susjednoj kući da se predaju, a potom je Dragan rekao kako su ovi izašli podignutih ruku, da bi nešto kasnije kada je ona pogledala vani, vidjela da od njih četverice više niko nije stajao uspravno. Ispričala je i da je neko od napadača došao pred vrata i rekao da je „unutra sve mrtvo“, ali nije ulazio. Tek oko deset sati su izašli iz kuće i sklonili se u neku pećinu. Na tom putu vidjela je nekoliko krvavih tijela, a onda su našli izvjesnog Obradovića koji je bio ranjen u nogu i pomogli su mu. U blizine zapaljene štale vidjela je prekrivena tijela Ranke, Jadranke i Spasenije Damjanović, njihove majke. Čula je kasnije da su još neki stradali, ali ona to nije vidjela jer je bila daleko. Nije znala reći ko ih je napao i odakle su, iako je neke od njih vidjela. Nije znala odgovoriti na pitanje odbrane kako to da je napad počeo u 05,40 a da su oni iz kuće izašli tek u 10 sati i da li to znači da je napad trajao više od 4 sata?

Odgovarajući na pitanja branilaca optuženih, ponovila je da su osobe koje su boravile u kući Damjanovića bili civili, iako je u izjavi datoj „Sipi“ na Palama 2017. godine rekla da su tamo bili vojnici. Potvrdila je da je za te ljude pravljena hrana u kući Raševića. U istoj izjavi stoji da je rekla kako je „danima prije desetog juna iz tih haubica vršena sporadična paljba i da su one dopremljene u Čemerno 7-8 dana prije napada“, što je na svjedočenju negirala, rekavši da to istražiteljima nije izjavila. U još nekoliko navrata svjedokinje je tvrdila kako neke navode iz izjave nije rekla, te je i ona, kao i brojni svjedoci prije nje, rekla kako joj istražitelji nisu dali da pročita izjavu, niti su joj je oni pročitali, a da je ona potpisala jer im je vjerovala. Na pitanje odbrane da li je prilikom davanja izjave sa istražiteljima bio i tužilac Simović, odgovorila je kako nije sigurna, ali da je bila osoba koja „liči na njega“.

Zanimljiva je i izjava svjedokinje Darinke Trifković da je još mjesec dana prije napada, izvjesni Hasan iz susjedne Mahmutovića Rijeke slao pisma upozorenja da će biti napadnuti.

Inače, za današpnje ročište bila su planirana dva svjedoka, ali za drugog nije bilo dovoljno vremena, pa je njegovo svjedočenje odgođeno za naredno ročište za sedam dana. Na prigovor tužiocu od strane Predsjedavajuće Sudskog Vijeća Minke Kreho da nije dobro procijenio vrijeme potrebno za ispitivanje svjedoka, tužilac Simović je odgovorio: „Pa, planirao sa 45 minuta za svoje ispitivanje i 15 minuta za ispitivanje od strane odbrane, ali je odbrana odužila!!!“. Kao da je tužilac zaboravio da odbranu optuženih čini 11 advokata. Isti odnos najavio je i za narednog svjedoka – 45 minuta za sebe i 15 minuta za 11 branilaca.

Piše: Semir Spahić