U četvrtak 5. juna 2025. godine obilježena je 33. godišnjica stradanja 22 stanovnika sela Lješeva u općini Ilijaš. Simbolično, 33 godine kasnije opet su dani pred Kurban bajram, kao i tog juna 1992. godine.
Podsjetimo, po direktivi ratnog predsjednika srpske općine Ilijaš Ratka Adžića, a predvođeni Vasilijem Vidovićem Vasketom odlikovanim Šešeljevim četničkim vojvodom iz Podlugova, te Marinkom Vidovićem, nekadašnjim policajcem, pripadnici srpskih snaga počinili su ovaj zločin 5. juna 1992. godine. Jedanaest dana nakon zločina ubijene su zatrpali u masovnu grobnicu čija ekshumacija je izvršena 1996. godine i time je ujedno otvorena prva masovna grobnica u Bosni i Hercegovini.
Dosad su u Sudu BiH vođena tri procesa protiv optuženih za zločine u Lješevu, Srpka Pustivuka za Bioču i Ranka Draškića i Save Manojlovića za Lješevo, Kadariće i Luku. Sve tri presude su oslobađajuće. Postoji još optužnica za ove zločine, ali Sud BiH do optuženih ne može doći.
Načelnik Općine Ilijaš Amar Dovadžija istaknuo je da je naša obaveza i dužnost da nikada ne zaboravimo šehide i poginule borce, civilne žrtve, niti jedno mjesto u BiH gdje je izvršen zločin.
-Danas smo se okupili u Lješevu, da se s dubokim poštovajem sjetimo 22 nevino ubijena stanovnika Lješeva. Oni su simbol hrabrosti, ponosa i nepokolebljive ljubavi prema Bosni i Hercegovini. Njihova žrtva nije samo historijska činjenica već temelj na kojim danas stojimo kao slobodan narod. Posebno smo ogorčeni na činjenicu da za zločine u Lješevu i Ilijašu još niko nije odgovarao. Iako su pred lice pravde izvedeni pojedinci za zločine u Lješevu Sud Bosne i Hercegovine ih je oslobodio krivnje po svim tačkama optužnice. Danas, dok se ovdje sjećamo nevino ubijena 22 stanovnika ovog mjesta, njihove porodice ostaju s neodgovorenim pitanjima. Kako može nestati 22 ili 40 života iz jednog sela bez krivca? Kako može zlo ostati bez imena? Mi ne tražimo presudu kao osvetu. Nama treba istina i dgovornost. Mi tražimo da se poštuju žrtve. Bol djeteta kojeg je agresor ostavio bez oca nije ni politička ni revanšistička. Ta bol je ljudska i ona pripada svakom ko zna šta znači izgubiti oca, majku, sina, rođaka, komšiju, prijatelja, a ne dočekati pravdu i priznanje. Odgovornost lokalne zajednice je da pamti. Pamtiti znači biti budan i učiti nove generacije da sloboda, mir i ljudska prava u Bosni i Hercegovini nisu dati, nego izboreni. Zato danas s ovog mjesta poručujemo da mi zaboraviti nećemo, ni Lješevo, ni Bioču, ni Misoču ni Dragorade, ni Srebrenicu, ni Bratunac, ni Prijedor, niti jednog šehida kojeg su Ilijaš i naša domovina Bosna i Hercegovina dali u proteklom ratu. Naš zadatak nije lak, ali je častan. I zato neka ovo današnje okupljanje ne bude samo tradicija i forma, već podsjetnik – da živimo na način da budemo dostojni njihove žrtve. A sjećanje na šehide neka bude snaga koja nas ujedinjuje u zahtjevima za pravdu, za mir i za budućnost u kojoj se više ni jedno selo, ni jedno mjesto neće probuditi u tišini, bez svojih ljudi, kazao je načelnik Općine Ilijaš Amar Dovadžija.
Obilježavanje ove godišnjice budi posebne emocije i kod članice Organizacionog odbora, kćerke šehida Adhe Masnopite.
-Posebno ove godine imamo simboliku da godišnjicu obilježavamo pred Kurban bajram. U junu 1992. godine, par dana pred ovaj praznik žrtve koja nas približava Gospodaru nisu ni slutili mještani Lješeva da će i sami postati žrtve agresora u odbrani svoje domovine i časti. Prije 33 godine 22 stanovnika su ubijeni. Ovaj svirepi zločin preživjelo je dvoje ljudi. Zahida Masnopita kojoj su taj dan ubijena dva sina, suprug, dva brata i više članova uže porodice. Zahida je preselila na ahiret 2004. godine. Drugi preživjeli je bio zaštićeni svjedok u procesu koji se vođen pred Sudom BiH, on još svjedoči o strašnim zločinima. Pred lice pravde izvedena su dva lica, osumnjičeni su usprkos brojnim dokazima i svjedočenjima oslobođeni. To je zaista poražavajuća činjenica za porodice žrtava koji nisu dočekali zadovoljenje pravde. Ono na što možemo biti ponosni su generacije koje su stasale, potomke šehida Lješeva koji su izrasli u uspješne i časne ljude koji neće zaboraviti zločin u Lješevu i neće dozvoliti da se historija ponovi, kazala je Adha.
Pomoćnik ministra za boračka pitanja Osman Smajlović kazao je da je naša dužnost građenje svijesti o kulturi sjećanja.
– Kultura sjećanja i pamćenja igra ključnu ulogu u oblikovanju identiteta zajednica i pojedinaca, posebno u kontekstu traumatičnih događaja poput ratova, genocida ili drugih oblika nasilja, kao što su posebno surovi zločini kao u Lješevu kada su komšije postali agresori preko noći i ubili nevine ljude. Ovdje su ubijeni ljudi koje sam i sam poznavao, sa nekima sam studirao, sa nekima radio. Stradali su jer su bili muslimani, a to je nekome smetalo. Mi moramo tu istinu prenositi na mlade, to pamćenje o zločinu mora postati dio našeg identiteta, mora nas držati budnim i jačati nam kolektivnu svijest. Kultura sjećanja omogućava prenošenje saznanja o prošlim događajima na mlađe generacije. To je od suštinskog značaja za sprečavanje ponavljanja historijskih grešaka, pomaže u priznavanju patnje žrtava, kao i u izražavanju solidarnosti s preživjelima i njihovim porodicama. Pravo na pravdu nije zadovoljeno, ali svjedočanstva ostaju, imamo naša spomen obilježja, filmove, knjige, to su trajni zapisi i osiguranje od zaborava. Kultura sjećanja i pamćenja je bitna za izgradnju pravednijeg i osvještenijeg društva, koje je sposobno naučiti iz svoje prošlosti i raditi ka boljoj budućnosti.
U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, u periodu od 1992. do 1995. godine Lješevo je dalo još 18 života. Na području općine Ilijaš brojimo 315 šehida, kao i 45 osoba za kojim Ilijašani još uvijek tragaju od čega su dvije iz Lješeva.
Ašere je proučio Nermin ef. Bahtanović. Imena šehida i pjesmu Poruka Mehmedalije Maka Dizdara govorio je pjesnik Mustafa Širbić. Nermin ef. sa svojim sinom Imranom izveo je i ilahiju Šehidi. Program je vodila Lamija Fazlić, čiji je djed Ibrahim ubijen u Lješevu, te je napisala i pročitala potresni tekst Lješevski šehid.
