„Majčina duša je kao đerđef na kojem majka od momenta rođenja djece neprestano tka ljubav i nikada je ne istka do kraja, jer kraja nema. Ali niko joj nikada nije rekao da je ta ista ljubav istovremeno i nemir, strah, milion uzdaha, hiljade neprospavanih noći, bdijenja, nemirnih snova ispunjenih strepnjama i u najsrećnije doba, kada su djeca svijena na majčina njedra, ovi strahovi su dio majčinske brižne uloge, a kakvi su tek u najnesrećnije vrijeme. Jer malo šta može biti nesrećnije od nesrećne sudbine majke otrgnute od djece, osuđenice na nadu za koju se grčevito drži, da se ne bi otrgla od života kao nagrizla jabuka od stabla.“- novi roman Nataše Bartule Hebert “Majka Kraljica Katarina Kosača Kotromanić”.
Roman “Majka Kraljica Katarina Kosača Kotromanić” autorice Nataše Bartula Hebert izašao je iz štampe u godini kada se obilježava šest stotina godina od rođenja Katarine, u narodu zapamćene kao navoljenije bosanske kraljice.
Knjigu je objavila IK Art Rabic, a suizdavač je Zadužbina “Ljudsko bratstvo”. Korice je radio Adis Elias Fejzić , a recezenti su Senadin Lavić, Goran Simić i Dubravko Turalija.
Radnja romana počinje u Rimu, u blizini crkve Svetog Marka, gdje je kraljica Katarina živjela u izbjeglištvu i tu je dočekala posljednje dane. U tim samotnim časovima njenog života opisani su retrospektivno svi važni događaji i ljudi vezani za njen život.
Roman je predstavljen 26. jula u Vogošći, 28. jula najavljena je promocija u Kraljevoj Sutjesci, 29. jula u Ilijašu i 31. jula u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH u Sarajevu, a predviđeno je i predstavljanje u Travniku i Visokom.
Gostujući u programu Radija Ilijaš Nataša Bartula Hebert kaže da se nastoji na svaki način vraćati iz daleke Kanade svojim korijenima, a posebno pisanjem istorijskih romana.
-Brzo se zaželim Bosne, pa onda nastojim i da brzo pišem. Ovaj roman je drugi istorijski, nakon „Dubrovnika, grada nabožićkog“. Tu sam pronašla sebe, kako svoje korijene, tako i svoju ličnu vokaciju kao pisca. Smjestila sam se udobno u taj srednjevjekovni lavirint i nekako mi je bilo prirodno da nastavim pisati u tom pravcu. Odlučila sam da napišem roman o najvoljenijoj bosanskoj kraljici na nagovor meni jedne veoma drage osobe, sretna sam zbog toga jer se upravo ove godine obilježava 600 godina od rođenja naše kraljice Katarine, kazala nam je Nataša.
Dodaje da od Kraljice možemo puno naučiti, osim o istoriji, također i o neprolaznim i vječnim moralnim načelima.
–Prvenstveno kao djeca Bosne i Hercegovine možemo naučiti o našim korijenima,o tome kako se voli domovina, ali i kako se razvijaju vrline, počevši od njene smjernost, skromnosti, hrabrosti, plemenitosti, djela milosrđa koja je činila, pa njene vjere, jer vjera je bila primordijalna na tom njenom tragičnom putu. Znamo da je kraljica Katarina izgubila muža kralja Tomaša 1461. ostala je udovica, a padom Bosne 1463. njena sudbina postaje još tragičnija jer gubi ljubljenu Bosnu i svoju djecu koju više nikada nije vidjela. Šta može da bude tragičnije od sudbine majke koja gubi djecu, ali se nada, nadu temelji u vjeri, tako postaje trećeredicom u Rimu gdje završava život, jednom smjernom kraljicom, ženom, koja se potpuno predaje Bogu i prihvata sudbinu, ali se i dalje bori lavovski za povratak svoje domovine i djece do kraja svog života. Ostala je naša kraljica Katarina metafora najuzvišenijih vrlina dostojanstvene vladarke, naglašava Nataša.
Analiziranjem i usporedbom povijesnih izvora autorica je pokušala rekonstruirati život kraljice Katarine. Neka od njih su joj, kako navodi, poslužili kao putokaz na osnovu kojih se može povjerovati da je posljednje dvije godine, prije odlaska u Rim, Katarina provela u Splitu. Zahvaljujući njima otkriva se da bi bosanska kraljica, spomenuta u mletačkim izvorima (1466), bila Katarina, a ne, kako se vjerovalo, kraljica Mara, supruga posljednjeg kralja Stjepana Tomaševića.
– Osim povijesnog, akcenat sam stavila na psihološki prikaz duševnih svojstava karaktera kraljice Katarine tako da sam na osnovu svega navedenog, pročitanog i analiziranog, dodala još jedan važan komponent: psihološko crtanje unutarnjeg bića – podvukla je Nataša Bartula Hebert.
Nataša naglašava da je danas problem otuđenja veoma prisutan, ali ovakvi romani imaju za cilj razvijati i kolektivnu svijest, jer naši korijeni su isti, a istorija je učiteljica života, odnosno vrt iz kojeg izniče budućnost, ne smijemo zaboraviti ko smo, trebamo uzeti pouku iz svega što se dešavalo, shvatiti koliko smo isti ili slični, da smo braća i sestre i trebamo biti jedinstveniji.
Osim pisanja Nataša Bartula Hebert komponuje i pjeva muziku u duhu srednjovjekovlja. I te pjesme, kaže, nastaju iz ljubavi prema Bosni.
– Iz ove ljubavi nastaju i moje pjesme. Svaka od njih je pečat mog korijenskog identiteta, u biću dalekih stoljeća i u današnjem JA. Čovjek je ono iz čega je iznikao – podvukla je.
Nataša Bartula Hebert je bh. književnica, živi i stvara u Kanadi, u Montrealu. Rođena je u Ljubini u Ilijašu, u majčinoj školskoj biblioteci. Završila je studij književnosti, a godine 1995. emigrira u Kanadu. Od 2018. godine svoja djela redovno izdaje u Sarajevu. Njenu neraskidivnu vezu sa zavičajem potvrđuje i rad u Fondaciji Starobosanski grad Dubrovnik, Ilijaš, čiji je aktivan član od 2019. Bartula Hebert je aktivan član Društva umjetnika DAM – Diversité artistique Montréal. Od juna 2023. godine član je Društva pisaca BiH, kao i Udruženja umjetnika PEN Kanada. Objavila je knjige “Dubrovnik, grad nabožićki”, “Moj pedalj zemlje”, “Jača od vučice”, “Ljiljana, jabuko moja”, “Izbjegličke suze”, te knjige za djecu “Mačak Marko i druge priče, basne” te “Larin čarobni cvijet”.
