Edin Bujak i Perica Mijatović dubrovačkoj javnosti predstavili starobosanski Dubrovnik i nekropolu Kopošići: “Cilj nam je da grad dobije veću pažnju i jasne obrise”
U sklopu ciklusa “Putositnice utorkom” u organizaciji Dubrovačkih knjižnica, profesor arheologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, doktor znanosti Edin Bujak i filozof, sociolog, istraživač, predsjednik UO Fondacije Starobosanski grad Dubrovnik iz Ilijaša, Perica Mijatović, održali su predavanje o malo poznatom starobosanskom gradu Dubrovniku i nekropoli Kapošići.
Višestoljetna je to priča o životu i smrti satkana u kamenu tvrdih zidina i još tvrđih stećaka. Ujedno, to je i priča o entuzijazmu i zanosu, ideji pojedinca koja prerasta u projekt, usnulom gradu koji se ponovno budi okupljajući oko sebe lokalne entuzijaste koji su prije desetak godina pokrenuli istraživanje i kampanju za utvrđivanje njegove stvarne veličine i značaja, da bi uskoro, uz sudjelovanje struke, prvenstveno arheologa, otpočela njegova revitalizacija i konzervacija u kojoj sudjeluju domaće vladine institucije, ali i njegov imenjak, hrvatski Dubrovnik.
Naime, starobosanski grad Dubrovnik u ranoj historiografskoj literaturi nazivano je i “Mali Dubrovnik”. Među izvornim dokumentima koji svjedoče o njegovu postojanju najstariji je onaj iz 1404. godine kada je iz ‘Velikog‘ Dubrovnika upućen karavan soli u bosanska mjesta Deževice, Visoki i Dubrovnik, a prvi spomen o njegovu osnutku donosi Jakov Lukarević u djelu “Copioso ristretto de gli annali di Rausa” objavljenom 1605. godine koji se upravo u čuva u Dubrovniku. Prema dostupnoj mu literaturi, Lukarević objašnjava kako su taj bosanski grad osnovali dubrovački trgovci kada im je Kulin ban dao na eksploataciju svoje rudnike srebra i željeza.
Smješten dvadesetak kilometara od Sarajeva, između tadašnjih privrednih i političkih centara, između Sarajeva i Zenice, bosanski je Dubrovnik bio upravno središte srednjovjekovne župe po njemu nazvane Župa Dubrovnik, a u osmanskom periodu Nahija Dubrovnik. Iako ga je povijesna znanost stoljećima zapostavljala, stvorivši o njemu sliku malog i beznačajnog vlastelinskog dvorca bez veće uloge u Bosni tog vremena, u legendi je zapamćen kao “kraljičin tvrdi grad” koji je dugo odolijevao napadima neprijatelja te pao “nakon duge i teške opsade”. Grad je u potpunosti napušten prvih godina 18. stoljeća, prema predaji nakon nekoliko uzastopnih pomora od kuge.
