Potraga na nestalima još nije završena trideset i jednu godinu nakon genocida u Srebrenici. Taj proces zločinci su posebno otežali premještanjem tijela ubijenih u više sekundarnih, pa čak i tercijarnih grobnica. Šutnja je posebno teška, jer nade da će oni koji nisu biti pronađeni je sve manje.
Ipak, porodice nikada ne gube nadu i vjeruju da će za života pronaći makar jednu kost kako bi je ukopali. Nažalost, mnoge majke preselile su na onaj svijet, a da nisu dočekale da pronađu svoju djecu, muževe i druge članove porodice.
Mnogi biraju čekati
– U Podrinje identifikacionom projektu nalaze se posmrtni ostaci još deset identifikovanih žrtava za koje porodice još nisu dale saglasnost za ukop, kao i tijela 36 žrtava koje su zvanično identifikovane DNK metodom, ali porodice još uvijek nisu pristupile onoj zvaničnoj identifikaciji. Razlog zbog kojeg se porodice još uvijek ne odlučuju na zvaničnu identifikaciju i ukop je uglavnom nekompletnost skeleta žrtava koje su pronađene i identifikovane. Mnogi od njih biraju čekati otvaranje novih grobnica, u bolnoj nadi da će pronaći barem još jednu kost i ukopati kompletnija tijela svojih najmilijih – saopćeno je iz Instituta za nestale osobe BiH.
Nekadašnji dugogodišnji direktor Instituta za nestale osobe, koji je učestvovao u otkrivanju gotovo 3.350 masovnih grobnica i oko 18.000 posmrtnih ostataka, Amor Mašović za „Avaz“ je kazao da je proces portage počeo mnogo prije samih ekshumacija.
– Evidencija nestalih seže daleko od 1996. kada se počelo sa masovnim ekshumacijama. Moj susret sa problematikom nestalih bio je bilježenje nestalih lica. Kasnije se pokazalo da je taj nestanak značio smrt. Veliki broj onih koji su odvedeni završili su direktno na stratištima, a neki u koncentracionim logorima, da bi kasnije bili likvidirani. U to vrijeme smo samo bilježili informacije o nestancima i saznanja o stratištima ili informacije gdje su nestali posljednji put viđeni – kazao je Mašović.
Gotovo 80 posto
Mašović je istakao da su oni uradili nešto što je gotovo nezapamćeno u svijetu, a to je da je gotovo 80 posto svih nestalih pronađeno.
– Proces je bio moguć zato što smo mi prema Banjalučkom sporazumu mogli preći preko međuentitetske linije i raditi proces potrage i voditi proces ekshumacija. To u praksi znači da sud iz Sarajeva odlazi u Višegrad, u Rogaticu, u Foču i da vodi proces ekshumacija uz sudjelovanje tužilaca iz Sarajeva. Da je bilo dopušteno u to vrijeme, 1996., tzv. mjesno nadležnim sudovima i policiji da vode te procese, uvjeren sam da bi mi danas bili na početku – istakao je.
– Iste grobnice iz Drugog svjetskog rata postale su grobnice za Bošnjake tokom agresije 1992–1995. Kao primjer navodim Hrastovu glavicu, jamu duboku 35 metara na području Sanskog Mosta, gdje su od 124 žrtve jednog prijedorskog logora pronađene i dvije žrtve koje su tu provele skoro 50 godina na dnu jame. Ispostavilo se da su i to Bošnjaci koji imaju žive srodnike, koji su ubijeni tokom Drugog svjetskog rata. Oni su nakon skoro pola stoljeća dobili svoje nišane sa imenima i prezimenima – kazao je.
Genocid traje
Dodaje da je to genocid koji traje i dan danas prema preživjelima, te da nije ni počeo ni završio u julu 1995., već samo kulminirao tada.
– Koliko puta će majke koje su ukopale svoju djecu, supruge svoje muževe, sestre svoju braću, unučad koja su ukopala svoje dede, morati da se suočavaju i vraćaju u Potočare da bi ponovo ukopavali one sa kojima su se već oprostili možda prije deceniju ili dvije? Svakog 12. jula, kada više nema nikoga u Potočarima ili ostane mali broj ljudi mi ponovo ekshumirano žrtve i na neki način ih uznemiravamo kako bi se dodali novopronađeni, novoidentificirani dijelovi skeleta. To će se desiti i ove godine nakon ukopa deset novoidentificiranih žrtava genocida – kazao je Mašović.
Dodao je da je broj identificiranih koji su ubijeni u genocidu u Srebrenici više od 7.000, ali da je broj ekshumiranih još veći.
– Neke od majki još uvijek nemaju snage da ukopaju tek nekoliko kostiju svog djeteta, nego čekaju da se pronađu i preostali dijelovi skeleta. Neke majke jednostavno nemaju snage da prihvate te činjenice da se moraju konačno oprostiti od svoje djece – kazao je.
Dodao je da je 6.752 sahranjeno u Potočarima, dok je 250 žrtava sahranjeno u mezarjima izvan Potočara, prema želji porodica. Trenutno u Komemorativnom centru u Tuzli nalazi se gotovo stotinu žrtava genocida u Srebrenici koje su ili identifikovane ili čekaju potpis njihovih porodica na dokumente ili su nepoznate. Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine nastavlja potragu za 900 žrtava genocida, te ukupno 7.566 žrtava u cijeloj BiH čiji posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.
Šest kostiju u pet grobnica
Koliko su monstruozni zločini bili detaljno planirani, a potom detaljno i zataškavani prebacivanjem posmrtnih ostataka, govori činjenica da je šest kostiju jednog 22-godišnjeg mladića pronađeno u pet masovnih grobnica.
– Radi se o Kadriji Musiću zajedno sa još 1.500 Bošnjaka u zemljoradničkoj zadruzi Kravica. Dvije njegove kosti, desna natkoljenica i djelić donje vilice, pronađeni su u primarnoj grobnici, tamo gdje je bio kompletno zakopan nakon što je strijeljan. Međusobna udaljenost između grobnica u kojima je pronađen je više od 32 kilometra – kazao je.
Žrtve kojih nema
– Tokom same egzekucije došlo je do spaljivanja žrtava, čak su nekada korištene i neke hemikalije, razrjeđivači, nešto što je pospješivalo temperaturu, odnosno intenzitet plamena. Poznat je slučaj dvije privatne kuće u Višegradu gdje je više od 70 i u jednoj i u drugoj kući spaljeno djece u toku egzekucije. I to nije bilo dovoljno, nisu ostavili čak ni taj prah i taj pepeo nego su naknadno, nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, i taj prah i pepeo pokupili iz kuća u Pionirskoj ulici i na Bikavcu u Višegradu i prosuli u rijeku Drinu. Te žrtve, nažalost, nikada neće biti pronađene i identificirane – kazao je Mašović.
Izvor: Avaz.ba
