“Kameni spavač” Maka Dizdara, izdan 1966. godine, smatra se jednom od najboljih zbirki pjesama 20. stoljeća. Zbirka je nastala u vrijeme pjesnikove književne zrelosti, kada je iza sebe već imao nekoliko objavljenih djela.
“Kameni spavač” nastao je na osnovu pjesničkog poticaja misli, izraženih u poemi “Majka” iz 1954. godine. Inspiraciju za pjesme Dizdar je našao i u stećcima kojima Bosna obiluje. Pjesnika su od malih nogu fascinirali ornamenti na njima, pa se zato djelo i zove “Kameni spavač” , jer “kameni spavač” je spomenik koji stoji na zemlji. Ti spomenici vječna su uspomena na one koji su bili nekada živjeli te podsjetnik su da ćemo svi jednoga dana doživjeti svoj kraj i dobiti svoj spomenik.
Zbirka se sastoji iz četiri zapisa: “Slovo o čovjeku”, “Slovo o nebu”, “Slovo o zemlji” i “Slovo o slovu”. U zbirku je pjesnik unio elemente iz cijele bosansko-hercegovačke književnosti. Pjesnik je bio veliki vjernik i najsnažnije poruke koje šalje temeljene su upravo na vjeri. Pjesnik upozorava pojedince da spoznaju istinu o pravim vrijednostima, da prave vrijednosti nisu one materijalne, te da moramo živjeti u vjeri ako želimo imati mir.
Sve pjesme iz zbirke šalju duboke poruke. Dizdar se osobito bavi pitanjem ljudskog postojanja i smisla života. Smatra kako smo svi stvoreni s razlogom i trebamo biti zahvalni za dar zvani život. U njegovim pjesmama osjeti se i ljutnja prema ljudima. Ogorčen je jer ljudi ne poštuju svoju vjeru, prirodu, svoje okruženje, druge ljude, ne poštuju kulturu, prošlost i nemaju osjećaj za buduće naraštaje. Šalje poruku da moramo poštovati svoju zemlju, prirodu i svoju domovinu.
Mnogo stihova je posvetio izrečenim riječima i njihovoj veličini. Ukazuje nam da ljudi nisu svjesni izgovorenih riječi; kakve posljedice mogu donijeti loše riječi. Pjesnik najveću povezanost osjeća s djecom i tek rođenim bebama. Smatra da su djeca čista i neiskvarena bića, ali je i zabrinut za budućnost djece, jer kada se suoče sa surovim svijetom i oni su primorani promijeniti se kako bi opstali. Ono što je još zanimljivo u ovom djelu jest pjesnikova dječja iskrenost i radovanje malim stvarima.
Posebnu poruku pjesnik šalje kada su u pitanju njegove riječi, to jest, njegova djela. Kao što je već napisano, iskreno se raduje malim stvarima, primjerice, najviše raduje kada se njegova djela čitaju. On se nada da će i nakon njegove smrti, preko svojih djela biti živ, da će njegove riječi biti žive, a one mogu biti žive jedino bude imao svoje čitatelje. I nekoliko godina nakon njegove smrti, može se reći da je Dizdarev strah bio neopravdan, jer njegove riječi još uvijek žive među nama.
