Nana Tima Avdić, rođena Hodžić porijeklom iz Srebrenice, a udali su je u Vlasenicu. Ove godine napunila je 80 godina, a kaže da posti od svoje sedme godine, što znači da je ispostila više od 70 ramazana. Nena Tima nurli lica, sa ocrtanim životom i dobrotom u svakoj bori dočekala nas je s osmijehom. Sa nenom nas je upoznao imam džamije Malešići Muhidin ef. Husić, kazavši da je nena muslimanka starog kova i da ima zanimljivu priču. Sa kćerkom i njenom porodicom živi u Malešićima okružena divnom bašćom, vrtom i zelenilom, sretno provodi svoje dana, a i zdravlje je, veli, dobro služi.
Priču sa nenom Timom počinjemo od djetinjstva jer je i pamćenje odlično služi. Priča kako je njen amidža Almo bio veliki alim i da je izučavao škole u Istanbulu čak 18 godina te bio muhtar (izabrani starješina) u selu, ali umro je prije njenog rođenja.
–Samo sam išla dvije godine pred hodžu i onda ga je policija otjerala u zatvor. Kad sam imala šest godina mati mi je umrla, a otac mi se oženio da bi neko mogao djecu paziti. Nikoga prije vidjela gologlava, nikad nisam suknje obukla, nikad nisam šalće skinula, cure su nosila šalće, a momci fesove. Postim od malih nogu, uvijek se, sine, postilo. Bilo da čuvam stoku, da se kupi sijeno, ore, kopa bilo ljeto bila zima uvijek se postilo i najveći je grijeh i sramota ne postiti. Kad rodim dijete nanijetim na to pa napostim. Prije sam stalno išla u džamiju, a sada ne mogu u džamiju, ali ja klanjam teraviju po sebi, priča nam nena Tima.
Kaže kako ju je otac dao i da se udala u Vlasenicu i da su je po danu odveli svatovi. Nena ima šestero djece, pet kćerki i jednog sina, 11 unučadi i tri praunučeta.
–Tamo me babo najviše dao što je hodža u kući bio i bio veliki imam i tamo smo sve džematile klanjali. Ja ne mogu Allahu nazahvaljivati za sve dobro što mi je dao, hvala Mu na svakom stanju, uvijek treba šućurati. Pamtim vrijeme kada se nije smjelo ići u džamiju, kad su džamije zatvarane i nije se čuo ezan, a sada je dobro jer se islam čuva, veli nam nena Tima.
Poučna priča
Za kraj nam je ispričala jednu poučnu priču koju je čula u mladosti od svojih roditelja o pijanici koji se pokajao.
-Bio čovjek teška pijanica i došao pred džamiju pa kaže „što meni Allah nije ovako predijelio da i ja klanjam“ i tu umre pred džamijom. Kako su ljudi izlazili iz džamije počeli su da vrijeđaju jer su ga poznavali kao velikog pijanicu, vidi što je ovaj krepo, lipso, vidi šta je sa sebe uradio. Na kraju su samo ostali mujezin i hodža koji odlučiše da ukupaju čovjeka, ali hodža je sve vrijeme stajao na prstima. Kada su klanjali dženazu upita ga mujezin zašto je stajao na prstima,a hodža odgovori da nije mogao da stane jer je bilo toliko meleka na dženazi, kazala nam je Tima, a pouka ove priče je da Bog gleda svakoga i da nikada nije kasno za pokajanje, te da je čak i dova takvog pijanice bila primljena zbog neizmjerne Allahove Milosti.
Ostavismo nenu u dobrom raspoloženju i isprati nas s osmijehom kako nas je i dočekala. Jedva smo je ubijedili da je fotografišemo nikad se, veli, nije slikala jer joj je branio rahmetli babo, tek kad smo kazali da ipak jeste barem za ličnu kartu, pristala je na jednu fotografiju uz molbu kroz šalu „nemojte me tamo po svijetu objavljivati da me gledaju.” Zadivio nas je život nene Time požrtvovan, posvećen vjeri, vrijedan svake pažnje, skroman i samozatajan odlika naših hanuma iz vremena kada je stid bio najveći ženski ukras, te kada kćerka čuva babinu riječ i hatar kada i sama napuni 80 godina.
