“Sve što sam imala meni je ubijeno, ne želim osvetu, samo pravdu”: Prije pet godina napustila nas je majka Hatidža

U genocidu u Srebrenici 1995. ubijeni su brojni članovi njene porodice i duže od dvije decenije provela je boreći se za istinu.

Hatidži Mehmedović su u genocidu u Srebrenici jula 1995. godine ubijena dvojica sinova, Almir (18) i Azmir (21), muž Abdulah (44), dva brata i mnogi drugi članovi porodice.

Radila je na tome da se poboljša život povratnika, da se nađu posmrtni ostaci njihovih najmilijih i da se čuje o tome šta se dešavalo na tom području u ljeto 1995. godine. Vratila se i da bi bila bliže svojim najmilijim koji su konačan smiraj pronašli u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.

Od pada Srebrenice u julu 1995. Hatidža Mehmedović je živjela za to da se sazna istina o žrtvama Srebrenice, ali i da se odgovorni izvedu pred lice pravde.

U mnogobrojnim intervjuima je ponavljala da ne želi osvetu već samo pravdu i istinu.

– Vjerovala sam u pravdu. Da nisam vjerovala u pravdu ne bih se vratila da živim u Srebrenici od uspomena moje djece. Međutim, pravde nema – tako je govorila Mehmedović u jednoj od izjava za Anadoliju.

Ponavljala je i “da svi moramo dati sve od sebe da se više ne dešava to što se desilo devedesetih godina, da sva djeca imaju svoje djetinjstvo, normalno djetinjstvo, mladost koja je nepovratna i život koji nema cijenu”.

Bila je glas svih majki koje su tražile svoje sinove i muževe.

– Voljela bih danas jedno moje dijete, nego čitav svijet, i tako svaka majka, bez obzira na to kako se zvala. U nekoga je poginulo dijete zato što je moralo tamo ići jer ga je neko tjerao, moji su poginuli samo zato što su se zvali kako su se zvali. Njima nije uzeto oružje iz ruku, njima je iz ruku uzeta olovka. I nikad neću oprostiti! Onima koji su to uradili, neka Bog sudi, ali njihovoj djeci Bog dao svako dobro – govorila je za života Hatidža.

Često je znala kazati kako je ona ubijena kada su ubijena njena djeca.

– Sve što sam imala, meni je ubijeno. I ja sam ubijena kad su ubili moju djecu. Ovakvih kao ja ima u Bosni i Hercegovini koliko hoćete. Možete zamisliti kako je provoditi Bajram kad nema ko vrata da otvori, kad dođu rođendani djeci, a njih nema. Moja agonija nikad neće stati. Meni je presuđeno kad su moja djeca ubijena. Moja duša, kad bi se mogla otvoriti, tuga bi prekrila cijeli svijet. Teško je i zamisliti koliko čovjek čovjeku može zagorčati život – kazala je Hatidža.

I pored toga što je ostala sama, vratila se u Srebrenicu gdje je nastavila borbu za istinu o genocidu nad Bošnjacima i pravdu.

Ukopana je u Bektićima u Sućeskoj, a sjećanje na nju nikada neće izblijediti jer je ostavila duboki trag, sve što je radila, radila je iskrenog nijeta i čistog srca.

Kakanjska muallima Elvedina Plasto je obavila hadž za rahmetli Hatidžu Mehmedović, a novac su uplatile djevojke i žene, džematlijke, neke od njih je čak nisu ni poznavale. Željele su učiniti nešto za ženu iza koje nisu ostali evladi da upućuju dove za nju i da pošalju bedela na hadž, ali s obzirom na trag koji je ostavila svojoj borbom i svojim postojanjem, ostalo je jako puno Hatidžine djece koja će je se sjećati i upućivati dove za nju.

Anadolija/Faktor