Zlata nema, ali Vareš drma groznica

Svi su ovih dana nestrpljivi u Varešu. Čeka se početak izgradnje rudnika u vlasništvu kompanije “Eastern Mining”. U proljeće, nakon nekoliko godina istraživačkih radova, ta firma počinje graditi rudnik i iskopavanje je zakazano za 2023. godinu. Do sada je u istraživanje uloženo 20 miliona dolara, zaposlili su 100 radnika. Očekuju da će u Varešu zaraditi milijardu eura . Ko je god svih ovih poslijeratnih godina prolazio kroz Vareš, ostao je vjerovatno zabezeknut razmjerama uništenja tog gradića. Zgrade i kuće donekle su obnovljene, obnovljena su i sjedišta institucija, ali većina prijeratnih tvornica izgleda sablasno. Kao da ste u ukrajinskom Pripjatu. Kao da se tu nikada nije radilo. Kao da su to zapravo neke kulise namještene za snimanje muzičkih spotova nekakvog heavy metal benda. Takav je osjećaj iza svake okuke koje usku cestu uvode u grad i idu dalje ka Olovu i kraljevskom Bobovcu. Da je zaista tako, podsjeća i fakat da je tu sniman film Remake, jedno od boljih izdanja poslijeratne bh. kinematografije. Tu je, u ostacima socijalističke industrije, razgledala lokacije za snimanje svog filma i Angelina Jolie.

Tek kada uđete u središte Vareša, osjetite da tu ima života. Djeca idu iz škole, rade banke, rade prodavnice, radi nekoliko privatnih kompanija. Odzvanja ezan uz pratnju crkvenih zvona. Ima u Varešu i dobra ćevabdžinica. Nekada je to rudarsko mjesto brojalo 23 hiljade stanovnika. Danas ih je, po posljednjem popisu, devet hiljada. Mada oni koji tamo žive kažu da ih nema ni osam hiljada.

Ima i posla. U nekadašnjoj tekstilnoj industriji sada je pogon firme “Alma Ras”. Ima 80 radnika i traži u Varešu mjesto za novi pogon, gdje će ih zaposliti još 20. Poslije rata otvoren je rudnik kamena. Nekadašnja Tvornica rezervnih dijelova danas je u vlasništvu Slovenaca, u njoj radi 50 ljudi. “Zrak”, namjenska industrija, danas je elektroindustrija s još 50 zaposlenih. Šumarska industrija također radi, zapošljava 80 ljudi, prave stolariju i pelet. ŠPD zapošljava 170 ljudi, tu je još nekoliko manjih prerađivača.

Nema nekadašnjeg UPI-ja, ali Vareš sada ima modernu pekaru koja zapošljava 60 ljudi i snabdijeva prodavnice širom Bosne i Hercegovine. Otvara se uskoro pogon za proizvodnju smrznutih klepa. Radi se, život teče, ali svi su ovih dana nestrpljivi u Varešu. Čeka se početak izgradnje rudnika u vlasništvu kompanije “Eastern Mining”. U proljeće, nakon nekoliko godina istraživačkih radova, ta firma počinje graditi rudnik i iskopavanje je zakazano za 2023. godinu. Do sada je u istraživanje uloženo 20 miliona dolara, zaposlili su 100 radnika. Očekuju da će u Varešu zaraditi milijardu eura.

Krajem prošle sedmice federalni ministar energije, rudarstva i industrije Nermin Džindić uručio je predstavnicima kompanije “Eastern Mining” dozvolu za eksploataciju olova, cinka i barita u rudniku u vareškom selu Veovača. To je kompanija koja već tri godine istražuje rude u okolini Vareša. Za eksploataciju će plaćati koncesiju, a kompletna investicija, kako su najavili iz te kompanije, vrijedna je 180 miliona dolara. Vijest o dozvoli rasplamsala je maštu u Bosni i Hercegovini, mediji su se utrkivali o tome ko će prije napisati vijest o groznici u Varešu, o zlatu koje samo čeka da ga neko ispere ili pokupi. Nebrojene su novinarske ekipe, ne samo iz Bosne i Hercegovine, došle izvještavati iz Vareša. Zlatna groznica bile su riječi koje su svima bile na usnama. Iako zlata u Varešu uopće nema!

“Džaba ste došli, zlata u Varešu nema”, kazat će nam na vratima Općine jedan od stanovnika tog gradića, značajno nam namignuvši kada je čuo da čekamo da nas primi općinski načelnik Zdravko Marošević. Ovih je dana Marošević najpopularnija osoba u Varešu. Dao je na desetine izjava, svi ga pitaju drma li i njega zlatna groznica. “Zlatnu su groznicu izmislili novinari. To privlači pažnju. Da su rekli olovna ili željezna groznica, ne bi previše bilo zanimljivo. Rudnik zlata ne postoji, iako takvo izvještavanje pogoduje svima nama u Varešu. Srebra ima daleko više, desetine puta više, ali srebro niko ne spominje”, kaže nam Marošević.

Zašto je, zapravo u Varešu nastala takva strka? Sve je počelo 16. augusta 1893. godine, kada je u Varešu otvorena Željezara, tada najmodernija na Balkanu. To nekadašnje čudo tehnike i tehnologije danas je tužna olupina na ulazu u grad, svjedok nekih prošlih vremena. Željezaru je snabdijevalo nekoliko rudnika, ali u Varešu su uvijek znali šta imaju u utrobama okolnih brda i planina. Rudnik Veovača, koji sada istražuje australijska kompanije “Eastern Mining”, radio je desetak godina i ugasio se s početkom rata. “Tako je bilo najbezbolnije jer je taj rudnik poslovao s gubitkom, nije bio profitabilan i, da nije bilo rata, ugasio bi se sam”, priča nam Marošević.

Ne radi danas ni Rudnik željezne rude “Smreka”. Na njegovom je kopu ostalo samo sada već čuveno jezero na kojem su snimane scene iz Remakea. I onda su, prije tri godine, došli Australci. “Majke mi, svi smo mislili da je to neka prevara, ubleha”, priča nam Jasmina Parić, vlasnica istoimene ćevabdžinice tik uz varešku džamiju. Ovdašnji svijet, opečen iskustvima sa svakojakim prevarantima, lažnim investitorima i tašna-mašna poduzetnicima iz privatizacije, isprva nije vjerovao da su Australci ozbiljni. Čak ni kada su dobili prve dozvole.

No, kada su počeli zapošljavati tamošnji svijet, u Varešu su ljudi počeli stidljivo pomišljati da tu možda nečega i ima i da će možda biti i kakvog ozbiljnog posla. “Oni su prvo zaposlili ljude iz Vareša. Kada nije bilo kadra kojeg su trebali, išli bi dalje. Prvo traže u Varešu kadar, onda dalje ako ga nema ovdje. Danas kod njih rade Makedonci, Hrvati, Srbijanci, svi su uredno plaćeni, evo sada su dobili i koncesiju. Moglo bi ovo biti dobro za Vareš, akobogda”, dodaje Jasmina.

Nakon prvih rezultata istraživanja, vrijednost australske firme počela je rasti na berzi, a počele su i prve priče o zlatu i groznici koja je zahvatila Vareš. “Istina je da će većina zarade biti generirana iz veoma dosadnog materijala koji se zove cink”, kroz smijeh će nam pojasniti Paul Cronin, Australac na čelu “Eastern Mininga” u Varešu. Kaže kako ono što oni rade tu i šta iskapaju nema nimalo veze s romantičnom slikom tragača za zlatom iz reality programa televizijskih kanala.

“Ovdje imamo olovo, cink, bakar, srebro i zaista imamo i nešto zlata. Zlato samo po sebi nikada ne bi bilo isplativo jer ga je preskupo vaditi. Nažalost po nas. Ono što ćemo vaditi ovdje tovarit će se u vozove i slati brodovima u Kinu, Japan, Koreju, Španiju i Švedsku. To su materijali za proizvode koje ljudi kupuju. U tom procesu izrade dobit ćemo nešto zlata, ali nećemo baš previše zaraditi od toga. Zaista mi je teško što moram to reći, ali većina otpada, većina onoga što vraćamo u zemlju sadrži zlato. Ako neko u budućnosti nađe način da ga jeftino dobije iz ove rude, znat će gdje je, pokazat ćemo mu mjesto.”

Vareš je općina bogata rudama, mineralom i šumama. Zato su prije tri godine Australci ovdje počeli masovna istraživanja ruda, kopajući nekoliko stotina metara duboko u zemlju, i našli su ono što su tražili. Ogromne zalihe cinka i bakra. Do budućeg se rudnika dolazi devet kilometara dugačkim putem koji šumom vodi visoko u brda iznad Vareša, do planine Zvijezda. Svuda okolo, s desne i lijeve strane, ostaci su nekakvih industrijskih građevina, za koje samo oni koji su u njima radili valjda znaju za što su služile. Put je očišćen, njime praše gore-dolje terenska vozila australske kompanije. Rudnik je na proplanku s kojeg puca pogled kilometrima okolo, na raskrsnici na kojoj tabla upućuje putnika ka Brgulama ili Planinarskom domu.

“Eastern Mining” u Varešu ima svoj Info centar. Tamo smo tražili dozvolu da slikamo rudnik. Uputili su nas direktno na Veovaču, tamo je zgrada uprave, pa da tamo pitamo smijemo li. Nisu nam branili, štaviše, srdačno su nas primili i uputili u detalje svog projekta. Pokazali su nam mjesto na kojem je nalazište rude, stari rudnik koji raščišćavaju, skladište u kojem se nalaze minerali, njih na stotine, pronađeni u vareškoj zemlji. Zaista ozbiljna priča koja će, kako tvrde, trajati najmanje petnaest godina.

Na proljeće počinje obnova puta koji će s rudnika voditi do pruge, odakle će ruda vozovima biti otpremana za Ploče, ostala infrastruktura, objekti za smještaj radnika, mjesta za kontejnere, utovarne rampe… Što je najzanimljivije, dolazak Australaca otvorio je vrata i drugim kompanijama. Australci sada čekaju koncesiju za kopanje rude na još jednom lokalitetu, ali vareškim su se vlastima javili i iz ruske kompanije sa zahtjevom za koncesiju za iskopavanje hroma, oni svoje istraživačke radove započinju također na proljeće.

“Kada počnu raditi, izračunali smo da će Općina Vareš od naknade za koncesiju zaraditi oko četiri miliona maraka. To je jedan kompletan godišnji proračun Općine”, optimistično će Marošević. “Hah, načelniku je posao da bude optimističan”, kroz smijeh će Darko Gavran, jedan od stanovnika sela naslonjenog tik uz rudnik kojeg smo zatekli u šetnji tamo. Vidi da se u rudniku radi, da se istražuje, da je u njemu na desetine radnika, ali, dodaje, dok ne krenu vagoni s rudom, neće biti potpuno siguran u australsku investiciju. “Za nas stare je kasno, neka valjaju ovim mladima što su ostali u Varešu, bit će odlično”, priča Darko dok šeta selom u društvu s Goranom Grabovcem, doktorom iz sarajevskog Instituta za medicinska vještačenja, koji je rođen u selu Mir, nedaleko od rudnika.

preuzeto Stav