Na današnji dan umro Branko Ćopić

Prije nego što me odvedu, žurim da ispričam bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. (…) Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici. (…) Neka, Zijo… Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone. Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš…”

Čovjek vedrog duha, zasigurno jedan od najvoljenijih, najdražih dječijih pisaca, a ujedno i pisaca za odrasle na današnji dan, prije 34 godine bacio se sa Brankovog mosta u Beogradu. Iako postoje navodi da je sam most dobio ime po Branku Ćopiću, to nije tačno. Naime, tokom socijalizma most se službeno zvao Most bratstva i jedinstva, ali se ovo ime nikada nije zadržalo. Beograđani su ga ponekad zvali i Savski most ili Most u Brankovoj ulici jer se preko njega ulazi u ulicu nazvanu po pjesniku Branku Radičeviću. To je i razlog iz kojeg nosi sadašnje ime.

Prema lokalnom predanju bio je prvo dijete u kraju koje je ime dobilo po pjesniku Branku Radičeviću (ironija, ako se uzme u obzir da je skokom baš sa Brankovog mosta, nazvanog po Radičeviću završio život).

Branko Ćopić je rođen u Bosanskoj Krupi 1. januara 1915. godine, odrastao je u velikoj porodici, ali od 4. godine bez oca. Njegovo djetinjstvo je njegova najveća inspiracija i njegova porodica je njegov najveći oslonac. Školovao se u Bihaću, Banjoj Luci, Sarajevu i Beogradu. Živio je kao veliki šaljivdžija, uvijek nasmijan i uvijek sretan, barem se tako činilo. Jer oni koji su ga zaista poznavali, koji su živjeli s njim 26. marta 1984. kada je počinio samoubistvo nisu bili mnogo začuđeni, kažu vidjelo se na njemu.

Prvu knjigu Branko je pročitao u trećem razredu. Bilo je to izdanje “Migel Servantes”, koje je kupio od svoje učiteljice. Poslije četiri godine izašlo je i njegovo prvo štampano djelo i to u omladinskom časopisu Venac.

Godine 1940. diplomirao je Filozofiju i pedagogiju u Beogradu. Tokom studiranja objavljivao je kratke priče u “Politici”. Napad na Jugoslaviju 1941. godine, zatekao ga je na odsluženju vojnog roka u Mariboru, da bi se poslije toga u rodnoj Krajini priključio partizanima.

Relativno brzo postao je politički komesar, u isto vrijeme i dopisnik partizanskih listova banjalučkog “Glasa” i “Borbe”. Sve vrijeme rata bio je dopisnik zajedno s nerazdvojnim prijateljem i kumom, književnikom Skenderom Kulenovićem. Pisao je i skečeve, pozorišne predstave.

Prvu književnu nagradu je dobio 1938. od Akademije sedam umetnosti za kratku priču, a odmah naredne godine dobio je i Rakićevu, a potom i nagradu Srpske kraljevske akademije (1940).

U “Bašti sljezove boje”, zbirci pripovjedaka objavljenoj 1970. godine, Branko Ćopić je objavio poraz ideologije u koju je vjerovao i napisao svoj literarni testament. Na početku knjige se nalazi Pismo Ziji (Dizdareviću) gdje piše o porazu, životu i književnosti…

Najveća radost Ćopićevog pripovijedanja jeste smijeh, koji iz pisca izvire spontano i lako, nježno i milostivo. Taj smijeh je dobrodušan, životvoran i bodar, on čini da život bude miliji, da dan bude svjetliji, da čovjek bude ljepši. Satira i satirični smijeh sinu ponekad svojom oštricom, ali je, prema pripovjedačevom uvjerenju, u životu više lijepote nego ružnoće, više dobra nego zla, više ljudskog manje neljudskog. Probiće iz ovog pripovjedanja i ton tuge ili gorčine, jer i to je život. Ali kada se sagleda cjelokupno Ćopićevo pripovjedanje, on se pamti po smijehu, onom blagorodnom i ljekovitom.

U jugoslovenskoj književnosti stekao je status stvaraoca sa najviše odštampanih i najviše prevedenih djela. Njegov opus može se pronaći na više od 30 svjetskih jezika. Kao veliki humanista, patriota i humorista Ćopić je dobio brojne nagrade, priznanja i pohvale. Još 1938. godine dobija prvu nagradu Akademije sedam umjetnosti za kratku priču, zatim Rakićevu nagradu (1939), nagradu Srpske akademije nauka i umjetnosti (1940), Komiteta za kulturu i umjetnost (1947, 1948), Vlade FNRJ (1949), Saveza sindikata (1953), nagradu Zmajevih dječijih igara (1971), Njegoševu nagradu (1972) za zbirku pripovjedaka “Bašta sljezove boje”, nagradu AVNOJ-a (1972).

Iako po prirodi vedar i nasmijan, Branko Ćopić je tužno i tragično okončao svoj život. Posljednjih godina se osjećao usamljen, napušten i depresivan – odlučuje da sam sebi presudi – uveče 26. marta 1984. godine bacio se sa Savskog mosta na kej pored rijeke. Tako nas je zauvijek napustio i otišao “iz bajke života” u “bajku snova”. Ali iza njega je ostalo njegovo djelo veliko kao njegov voljeni Grmeč. Sigurno najpoznatija djela, između ostalih, su: Major Bauk (1949), Prolom (1952), Doživljaji Nikoletine Bursaća (1956), Bosonogo djetinjstvo (1957), Gluvi barut (1957), Orlovi rano lete (1957), Ne tuguj bronzana stražo (1958), Magareće godine (1960) Osma ofanziva (1964), Bašta sljezove boje (1970)…

“Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.”

Izvor: federalna.ba