Pobjednički radovi literarnog konkursa “Ramazan u dječijoj duši”

 

                                            Prvo mjesto-Muhamed Tabaković

                                       IFTAR KOD NANE

prvo-mjestoMirno i tiho majsko predvečerje. Prve zvijezde već polahko izviruju iz svojih skrovišta i nekako se utapaju u svjetlost džamijskih kandilja kao da nam žele reći da je ovo poseban dan, dan na izmaku. I jeste poseban. Još jedan dan mjeseca Ramazana.

Miris vrućih i toplih lepina već odavno uzeo maha niz našu mahalu. Ponekad se učini da ih i ne treba jesti, dovoljan je samo miris da bi bio sit. Slušajući Ezan i uz bogatu iftarsku trpezu osjetih negdje duboko u duši mir i spokoj.

Imao sam neki osjećaj da će mi se to veče desiti nešto lijepo. Tako i bi. Sazanadoh da sutra idemo kod nane na selo. Mnogo smo je poželjeli pa odlučismo da je posjetimo i jednu noć iftarimo sa njom. Ja mnogo volim selo i svoju nanu tako da mi je ta želja postala opsesija.

Sa prvim sunčevim zracima ja sam već bio spreman. Od sehura nisam ni spavao. Željno sam iščekivao polazak. Nedugo poslije krenuli smo babo, majka i ja. Iza nas su ostajale goleme gradske ulice i zgrade.

Polahko smo iščezli iz grada. Zamišljen i radostan primijetio sam da se vozimo nekakvim vijugavim makadamskim putevima što se povijahu kroz šumu i livade i ne primijetih skoro pa da stigosmo u selo, kod nane. Mala seoska trošna kuća prksno je izvirivala iza krošnji svakojakog voća. Voća koje je moj rahmetli dedo sadio i kalemio, a svako njeno stablo budi uspomenu i sjećanje na njega.

Pred kućom poput sjenke malena starica sa mahramom na glavi. Očima prepunim suza. Blijedog lica, povijena sa štapom u ruci. Nježnim rukama poput ptičijeg krila, lahkim poput šapata vjetra sve nas je redom grlila i ljubila.

„Selam, djeco moja draga“ tiho je prošaputala jedva da se moglo razumjeti sa njenih modrih usana. Postila je moja nana, bila je iscrpljena i umorna ali dužnost prema Gospodaru joj je davala snagu.

Uživajući u čarima seoske idile dan je prošao vrlo brzo. Bližilo se vrijeme iftara. Znao sam da je ovaj iftar kod nane poseban, drugačiji. Nekako draži, skromniji ali i u duši nekako ispunjeniji. Majka je spremala puno domaće hrane. Željela je bar na trenutak da osjeti one dane iz djetinjstva, i tadašnjih Ramazana. Da osjeti miris toplog majčinskog ognjišta, vruće pogače, kajmaka, kukuruze i gurabija. Za trenutak sam i ja zaboravio na tople mahalske lepine, sarmu i burek.

Sve mi je bilo drugačije. Nije bilo ezana ni kandilja. Na nekom malom radiju kojemu su i baterije bile već pri kraju nađosmo nekaku šuškavu stanicu na kojoj čekasmo ezan za početak iftara.

„Ma jamite to djeco, pustite“, doći će mali Ibro da javi kad je vrijeme.“ I stvarno samo što nana reče, mali sićušni dječačić u nekoj bijeloj košuljici i gumenim opančićima dođe na vrata. Bio je to sin od naninog komšije koji je na taj način kazivao nani vrijeme iftara.

Ostali smo sa nanom dugo u noć, pričali, besjedili. Sjedio sam pored nje i pomno slušao svaku njenu riječ i pratio svaki njen pokret. Ipak smo morali krenuti. Došlo je vrijeme da se rastanemo sa nanom. Kao na dolasku tako bješe i na polasku. Ista slika, suze u očima, zagrljaji i poljupci.

„Allahimanet djeco, čuvajte se i dođite, ako ne prije, onda ako Bog da za Bajram.“ Tako nježno i tiho je to prozborila kao da su joj to posljednje riječi. Nisam mogao sakriti svoj osjećaj, pa se i meni otkide suza niz lice.

Vraćajući se dugo sam razmišljao o svemu. O nani, selu, malom Ibri. Razmišljao sam o visokoj trešnji sa koje ubrah plodove za iftar, o tavanu trošne stare kuće sa kojeg skidoh posljednje osušene kruške za kompot. Razmišljao sam o čarima i ljepotama, o svemu lijepom što donosi Ramazan. Svaki iftar, sehur i svaka Ramazanska noć i dan imaju svoju moć i ljepotu ma gdje bili. Zato i jeste mjesec Ramazan uistinu odabran mjesec. Amin.

 

Muhamed Tabaković

23.12.2003. VII – r azred

O.Š. „Srednje“ – Srednje

 

Drugo mjesto-Armin Masnopita

Ramazan u dječijoj duši

Sat otkucava sa naše džamije, začu se mujezin. Dižem ruke, dovim mome Gospodaru, zahvaljujem se na još jednom ispoštenom danu.drugo mjesto

Sjećam se, kao da je jučer bilo, dok sam bio dijete, u mojim ušima odzvanja isti zvuk ezana, u mome srcu kako me babo uči klanjati, u mojoj duši Ramazan. Najljepše zore, svitanja su u ovom mjesecu, najljepše noći, najljepši osjećaj… Stomak prazan, ali duša sita. Srce ispunjeno aškom i ljubavlju prema njemu, a zar to nije najljepša ljubav ? Lica nurom obasjana, dani posebniji nego prije, noći dovom ispunjene. Čovjek se mijenja, duša zarad Allaha se čisti, razum se ostavlja onoga lošeg. Klanjemo se onoga lošeg, podstićemo na dobro, svaki minut, sat, dan ibadete. Radost u svakom namazu, pa moje šeher Sarajevo prekrili ezani. Moju čaršiju ispunio miris iftara. Kud god se okrenuh  vidjeh nasmijano lice, vidjeh jedan iskren osmijeh. Kadgod bih uzeo abdest, shvatio bih svaki put po jednu blagodat koji nam je Svevišnji spustio na zemlju. Pa zar ne biti pokoran? Zar ne uživati u svakom danu u kojim si se odrekao ne samo jela i pića, nego i loših dijela, harama? Ramazan je vrijeme kada i duši treba voda. Kada srcu treba hrana, a napojiti svoju dušu i nahraniti svoje srce nije ništa drugo nego Ramazan.

Brate muslimanu, sestro muslimanko, neka Ramazan bude vrijeme tvojih promjena, neka se tvoje srce napaja čistom vodom, i ne dozvoli svojim djelima da se ta voda muti. Iskreno se pokaj za učinjeno u prošlosti i neka tvoj put bude obasjan svjetlom. Neka Ramazan bude u tvojoj duši !!!

 

Ime i prezime : Armin Masnopita

Razred : IX

Škola : Osnovna Škola Podlugovi

 

Treće mjesto-Elma Hadžimehmedagić

Radost u prvom postu

 

I htjedoh postiti ovaj ramazan. To je jače od bilo kakve želje običnog djeteta. Htjedoh probati postiti onako kako majka to radi, kako otac to radi.

Postila sam ranije po maminom receptu našivanja i nije bilo teško, doručkujem pa mi mama našije post, kada ogladnim ručam pa mi ponovo mama našije post i kada dođe iftar nisam bila puno gladna. I da, uvijek me je interesovalo kako mati to radi i nisam uspjela saznati sve dok nije mama počela našivati post i mojoj maloj seki. Tako sada posti moja mala seka Amina,  ali ono što je sada drugačije jeste da sam shvatila da tako mama samo želi da nas navikne na pravi post i ne želim to više raditi. Posebno kada vidim da svaki put kada seka pita mamu da nešto pojede hoće li joj našiti to njeno pitanje na maminom licu izmami veliki osmijeh. To mi je sada stvarno izgubilo smisao. Sada želim postiti ono pravo, cijeli dan.trece mjesto

Želim postiti jer mama posti, jer babo posti, jer moja nana stara i blijeda pred iftar na moje pitanje nano jesi li ogladnila odgovara da o tome i ne misli. Kako to uspijeva? Ja kada sam gladna ne mogu misliti ni o čemu drugom. To nisam mogla da shvatim. Kako ne misli kada na sve strane mirišu razna jela koja pravi. Zašto onda pravi toliko jela a ona i dedo su sami ako nije gladna pomislih…Možda se nekome nada. Možda očekuje od mene da i ja sa njom postim. Velika sam sada dovoljno pomislih ponovo. Svi mi već govore kako sam porasla. Možda bih mogla izdržati. Ali dan je dug, a ja se moram igrati. Kako ću gladna? Kako ću gladna učiti? Kako ću gladna otići do nanine kuće koja živi u jednom naselju do mog grada a kojim se ide uzbrditim putem?

Bilo je mnogo pitanja na koja nisam znala odgovor. Pitala sam jednom svoju mamu o tome kako trebam početi postiti ali mi je samo odgovorila da ću sama to osjetiti sigurno. To se u tebi samo pojavi i počinješ biti ponosna na sebe jer si dio naljepšeg običaja, rekla mi je mama tada. Zatim mi je sa osmijehom rekla i da ukoliko ja to sama ne shvatim do onog trenutka kada to budem obavezna ona će mi reći da je vrijeme za to.

Svi me pomalo zbunjuju. Svi tako lijepo pričaju o postu i vidim da su sretni a ne jedu cijeli dan niti piju vodu, kako to? I moj efendija nam je pričao o postu. I pričao nam je kako je lijepo dolaziti na teraviju, ibadetiti i raditi dobra djela u ramazanu. I odlučih. Ovog ramazana Elma posti. Odluka je pala i neću je sigurno prekršiti jer se obećanja data sebi ne smiju kršiti.

I dođe ovaj ramazan. Ramazan u julu 2016., dan dug da ne može biti duži, sunce grije na sve strane, sve se bojim hoću li ja to moći. Vidim mama već sprema hranu za prvi sehur. Ona i babo će se iznenaditi kada i ja ustanem na sehur i saopštim im svoju odluku da postim. Već vidim babu kako govori tebi je još rano postiti, nećeš moći izdržati a i mamu koja kaže neka proba, pusti je.

Našla sam vaktiju i podesila vrijeme na satu za buđenje na sehur. Sat nije trebao ni zvoniti, nisam mogla spavati to veče, ne znam zašto ali bila sam uzbuđena, uplašena od pitanja da li ja to mogu? Obećanje dato sebi se ne smije prekrštiti, to sam negdje u podsvijeti sebi ponavljala onako zatvorenih očiju u krevetu i već sam čula mamine korake i tiho šaputanje nje i babe da se ja i seka ne probudimo.

Kada sam ustala na sehur bili su veoma iznenađeni, babo me je zagrlio dok se mama smješkala. U toku jela sam se sjetila kada mi je mama rekla da ću sama osjetiti potrebu da postim. Evo sada vidim o ovome je pričala. Osjećala sam se tako važnom i sretnom, osjećala sam se isto tako kako se osjećam i sada evo 15- ti dan posta koji sam uspjela ispostiti i namjeravam nastaviti cijeli ramazan jer ništa nije nemoguće ukoliko to želiš više od svake želje običnog djeteta.

Elma Hadžimehmedagić

OŠ „ĐULISTAN“ LJEŠEVO

 Svršenica IV-a razreda