Nema demokratije bez kulture dijaloga: Vrijeme u kojem uvreda postaje stilska figura

Koliko smo spremni da tolerišemo verbalno nasilje u javnom prostoru i da iskazujemo simpatije prema onima koji ga šire (po principu „e, nek’ im je rekao“), toliko smo bliže stvarnom nasilju kao mehanizmu „rješavanja problema“

Piše: Lejla TURČILO

Velika se prašina digla ovih dana zbog seksističkog, uvredljivog komentara srbijanskog ministra odbrane upućenog jednoj novinarki. S pravom je, i na pravi način reagovala medijska zajednica, ali i javnost, tražeći da ovakav neprihvatljiv govor u javnom prostoru dobije i svoje političke posljedice i insistirajući da samo izvinjenje nije dovoljno.
Nije ovo prvi put da se u javnom prostoru iznose neumjesne, neprikladne, uvredlljive, šovinističke izjave. Usmjerene su najčešće prema ženama (sjetimo se ne tako davne izjave jednog saborskog zastupnika u Hrvatskoj koji je svojoj kolegici rekao kako je ona više za madraca, nego za mudraca), ali i prema drugim manjinskim, ranjivim grupama, političkim protivnicima, neistomišljenicima… Uvreda postaje stilska figura, kako to jednom primijeti jedan naš pisac, a kultura dijaloga sve je na nižem nivou.
Nezrelost duštva
Nekoliko je ključnih razloga zbog kojih je važna javna reakcija i osuda svake vrste govora mržnje, netrpeljivosti, diskriminacije, predrasuda i nekulture u javnom prostoru.
Prvi se tiče činjenice da je svako od nas ko uopće ima priliku (pa i privilegiju) da javno govori i djeluje u javnom prostoru suočen sa posebnom odgovornošću zbog posljedica koje njegov ili njen govor može proizvesti. Odgovornost za javnu riječ nije, dakle, samo pitanje naše brige za vlastitu reputaciju, odnosno sliku koju će na osnovu naših izjava drugi imati o nama. Ona je, suštinski, pitanje naše brige za to kakvu ćemo reakciju kod javnosti izazvati i kakve posljedice po druge pojedince, grupe, ali i cijelu zajednicu naš govor može proizvesti.
Nadalje, odgovornost za javnu riječ ide uporedo i sa edukacijskom ulogom koju svaki učesnik u javnom dijalogu ima, a ona podrazumijeva da oni koji su trenutno na javnoj sceni svojim komunikacijskim djelovanjem kreiraju okvire i pravce u kojima će se javna komunikacija ubuduće odvijati i pružaju model i obrasce ponašanja onima koji u javni prostor tek ulaze. Svako snižavanje standarda u ovom kontekstu korak je unazad za komunikacijsku, ali i za društvenu zajednicu.
Treba, međutim, priznati da nekultura dijaloga, nažalost, još uvijek pridobija simpatije određenog dijela javnosti i donosi svojevrstan politički profit. To samo pokazuje komunikacijsku, političku, pa i demokratsku nezrelost društva, koje je spremno da prihvati stanje u kojem silu argumenata zamjenjuje argument sile.
Drugim riječima, koliko smo spremni da tolerišemo verbalno nasilje u javnom prostoru i da iskazujemo simpatije prema onima koji ga šire (po principu „e, nek’ im je rekao“), toliko smo bliže stvarnom nasilju kao mehanizmu „rješavanja problema“.
Riječi i djela
Nije, naime, dalek put od parola „Nož, žica, Srebrenica“ na tribinama fudbalskih stadiona do ubistva navijača na tim istim stadionima, u šta smo se, nažalost, imali prilike uvjeriti. Latinsko „res non verba“ (ne riječi, nego djela) lako se pretvara u: „riječi, a potom djela“ i baš zbog toga na uvredljive riječi moramo imati nultu stopu tolerancije.
Nije to, međutim, samo „bolest“ bosanskohercegovačkog postratnog i tranzicijskog društva. Dovoljno je pogledati istupe republikanskog kandidata za Bijelu kuću Donalda Trumpa, u posljednje vrijeme, pa shvatiti da i zemlje koje se mnogo više ponose svojim demokratskim tekovinama imaju čega da se postide kad je kultura dijaloga u javnom prostoru u pitanju.
Kultura komunikacije, dakle, nije pitanje „verbalnog ukrašavanja“ demokratskog društva, nego mora biti dio njegove suštine. Ona treba da društvo učini zdravim i prosperitetnim, da bude korektiv tog društva i da kod svih građana razvija kompetencije argumentovane diskusije i prihvatanja kritike i različitosti mišljenja.
Razvijanje tih kompetencija je proces i on, naravno, ide korak po korak. Prvi korak je podsjetiti na odgovornost i obavezu civilizovanog, argumentiranog i demokratskog javnog komuniciranja sve one koji već jesu u javnom prostoru. I stalno podsjećati građane da i oni imaju obavezu da se necivilizovanom govoru suprotstave direktno i konkretno.
Jer, demokratije bez kulture dijaloga naprosto – nema.

(Faktor.ba)