Knjige su odredište, putovanje i dom- uživajte u književnim preporukama iz Biblioteke Ilijaš

Knjige su najbolje prijateljice jer nam pružaju zadovoljstvo i užitak kada god nama odgovara, a ne traže ništa zauzvrat. Inspirišu nas i motiviraju za ostvarivanje novih i drugačijih ciljeva.

Većina ljudi čita knjige jer su one zabavne, sve ostalo su poželjne beneficije. Bilo da volite zmajeve, djeve, vitezove, vanzemaljce, serijske ubojice, velike ljubavnike ili nešto sasvim drugo, vjerujemo da ćete se uz dobru knjigu i dobro zabaviti. Čitanjem knjige ulazite u njezin svijet i kroz likove doživljavate avanture koje vjerojatno nikada nećete doživjeti u stvarnom životu, smijete se s njima, plačete, nervirate, radujete, tugujete, uživate, zabavljate… Granica u vašem mozgu – nema.

Danas Vam preporučujemo književni klasik “Crveno i crno” i lagano opuštajuće štivo, ljubavni roman “Žudnja”.

 Stendhal-“Crveno i crno”

Roman  “Crveno i crno” svrstava se zajedno s romanom “Parmski kartuzijanski samostan” u početke realizma. Crveno i crno je priča o dinamičnom životu Juliena Sorelija i njegovom tragičnom završetku.

Roman je podijeljen na dva dijela, organiziran po principu odgojnog romana. To je žanr koji se prvo pojavio u njemačkoj književnosti, a u kojem se hronološki opisuju svi važni događaji u životu glavnog lika. Čitatelj može pratiti odrastanje središnjeg lika te sazrijevanje u bilo kojem pogledu i oblikovanje u konačnu ličnost kakva će ostati do kraja života.

Iz tog je razloga u spomenutim romanima važan opis prostora u kojem junak boravi i postupno uključivanje u društvo. Prostor je pun simbolike jer glavni lik odlazeći iz periferije prema velikom mjestu polako stječe svoj identitet s kojim će živjeti do kraja života.

Iako je roman uvelike povezan s odgojnim romanom, postoji jedan mali detalj koji ga razlikuje od svih ostalih djela koji se svrstavaju u ovu kategoriju. U djelu Crveno i crno glavni lik se vraća na mjesto s kojeg je krenuo obogaćen raznim životnim iskustvima da bi na kraju završio u zatvoru.

“Ljudi koje poštujemo nisu ništa drugo do lupeži koji su imali sreću da ne budu uhvaćeni na djelu.” (Crveno i crno)

Zbog toga put od male sredine prema velikom mjestu na kraju nije opisano kao usavršavanje lika, već kao polagani pad koji ne završava novom životnom lekcijom nego smrću.

Većina događaja u romanu prikazana je s tačke gledišta glavnog lika s povremenim uključivanjem dviju najvažnijih žena iz njegova života. Mathilde i Louise.

Sveznajući pripovijedač nije neprimjetan jer povremeno zna prekinuti pripovijedanje tako da se izravno obraća čitatelju određenim komentarima, kao u 19. poglavlju gdje čitatelj može uočiti kako pripovijedač govori o estetici ogledala.

U romanu postoji puno detalja koji rade poveznicu s pravim životom autora. Tako je teško ne primijetiti vezu između glavnog lika Juliena i Henri Beyla. Obojica su odrasli bez majke, u lošem su odnosu s ocem, a jedan i drugi su obožavatelji Rousseaua te Napoleona. Autor je za radnju iskoristio događaje koji su se stvarno odigrali u Francuskoj.

Pretpostavlja se da je za roman korišten stvarni događaj kada je sjemeništarac giljotiran u Grenobleu 1828. godine zbog ubistva gospodarice u crkvi. Ona je bila majka dvoje djece kod koje je sjemeništarac radio kao učitelj.

Zašto roman nosi naziv po bojama i šta to znači? Teško je ne uočiti simboliku određenih pojmova, pa tako crvena boja govori o vojnoj uniformi, dok je crna boja povezana sa svećeničkom haljinom.

Zašto vojna uniforma i svećenička halja? Zbog toga što Julien tokom cijelog romana razmišlja hoće li se na kraju odlučiti za crkvenu ili ipak vojnu karijeru. Kako su slavna vremena Napoleona prošla, Julien se odlučuje za karijeru crkvenog diplomata.

Crveno i crno može isto tako značiti rascijepljenost glavnog junaka između ambicije i licemjerja, što označava crna boja te iskrenosti, plemenitosti, idealizma i srčanosti, što označava crvena boja.

Ljubavni romani su književni žanr sa mnogim podžanrovima kao što su istorijski ljubavni romani ili fantastični ljubavni romani. Postoje i kategorizacije kao što su ljubavne sage i kratki ljubavni romani. Uglavnom, focus je na romantični odnos koji najčešće ima emocionalno prihvatljiv i optimističan kraj.

Amanda Quick –“Žudnja”

Žudnja je jedan od 26 objavljenih romana spisateljice Amande Quick. U centru priče i ovaj put je lijepa i usamljena djevojka koju su životne okolnosti natjerale da žrtvuje djevojačke snove zarad spašavanja imetka i porodične tradicije. Knjiga koja se lako čita, lako pamti i samim tim lako zaboravlja J. Idealno neobavezno štivo za odmor.

Amanda Quick, za sve koji ne znaju, je jedan od pseudnonima spisateljice Jayne Ann Krentz ( pisala je i probila se pod djevojačkim imenom Jayne Castle) koji koristi kad piše povijesne ljubavne romane, najčešće smještene u Englesku početkom 19. stoljeća, u period koji Britanci nazivaju Regency era, jer je upravo tada britanskim kraljevstvom vladao princ regent George IV. u ime svog psihički oboljelog oca Georga III. – no neki od njenih romana se događaju i u srednjem vijeku kao što je slučaj i s Žudnjom (Desire, objavljen 1993. u Americi, a kod nas 2010.). Kako autorica kaže, radnja se odvija u vrijeme Križarskih ratova, ne precizirajući doduše kojeg (ratovi su se razvukli kroz nekih dvjestotinjak godina) i poglavito na malom otoku imena Desire čija mlada gospodarica lady Clare proizvodi parfeme i sapune od otočkog bilja i cvijeća. Skoro sve napisano u prošloj rečenici je zapravo izvor stvari koje su klimave u knjizi. Nekako se čini da Amandi Quick bolje leži pisanje o 19. stoljeću i engleskom društvu koje je bilo puno pravila i ograničenja (a time i prilika za zanimljiv zaplet), nego srednji vijek s kojim je slabije upoznata, a koji je u principu jednako obećavajući, ako čak ne i više, za dramatičnu ljubavnu priču između plemkinje i viteza, sir Garetha, koji se rodio kao vanbračno dijete njenog feudalnog gospodara.

Nakon smrti svog oca, prelijepa, tvrdoglava lady Clare znala je da se mora udati jer sada ona mora štititi otočić Desire. No kad je čovjek kojega joj je skrbnik izabrao za budućeg muža ušao kroz kapiju dvora, osjetila se izdanom. Sav sazdan od žilavih mišića i tvrda čelika, sir Gareth od Wyckmerea nije bio pjesnik kakvoga je zatražila, već zastrašujući vitez kojega je zanimalo jedino ratovanje.

Legije pljačkaša pale su pod mačem Kerbera od Wyckmerea, a sad je taj smioni ratnik bio uvjeren da može ukrotitii jednu svojeglavu ženu. Ipak, čak ni Gareth nije mogao spriječiti pokušaje lady Clare da ga pretvori u svoj ideal… sve dok sukob volja nije raspirio strast koja ih je oboje zapalila… a izdajnička zavjera opasno ugrozila njihovu ljubav i njihove živote.

Volite li ljubavne romane? Da li se slažete sa kritikom koja se još uvijek ignorantski odnosi prema ovom žanru, često ističući da su ljubavni romani   pisani za žene? Da li ih zaista volimo zbog toga što su u ljubavim romanima heroine žene koje uvijek pobjeđuju?

“Rastužim se svaki put kad čujem da ljudi kažu da ne čitaju knjige. To je kao da neko kaže da ne uči, ne smije se ili…ne živi”, rekoše knjigoljupci kojima preporučujemo da i sljedeće nedjelje od 16 sati budu uz Radio Ilijaš i emisiju “Konkretno o knjizi”.

Pripremili : Jasmina Masnopita i Semir Spahić-Biblioteka Ilijaš

Uredila: Nermina Durić-Kahvedžić