Glave su nam pune informacija, a šta nam ispunjava srca?

Šta  je donio internet, osim još veće otuđenosti, privida, života kao iz reklama i sa(f)punica zbog facebook imidža, i nikada veću bezosjećanost među ljudima, odsustvo empatije.
Koliko je knjiga ostalo u vitrinama koje nikada neće biti pročitane, ljudskih dubina i neistraženih svjetova, koliko je krvavih svjetskih vijesti primljeno bez ikakvog suosjećanja? Zašto su nam biblioteke, čitaonice i kina prazni? Zašto nam se djeca ne igraju napolju, na snijegu, zašto nemaju poderana koljena, zašto im nisu obrazi od vjetra crveni, zašto smo anemični?
Ponekad mislim da kako su se mediji razvijali, tako je čovječanstvo nazadovalo i umjesto ostvarenja svog ideala komunikacije i međusobne saradnje medija i publike bez posredovanja i direktnog učešća u društvenoj stvarnosti, dobili smo i nakaradan oblik novinarstva i nakaradan oblik čovječanstva.
Svijet jeste globalno selo zbog medija, posebno interneta, ali mnogo se to virtuelno selo razlikuje od našeg bosanskog, u kojem još možemo naći ljude okrenute jedne drugima, spremne na mobu ljeti, na sijela i muhabete zimi, na suosjećanje, na merhamet.
Donio nam je senzacionalizam, novinare lešinare koje u ljudskim tragedijama u rubrici crna hronika samo vide povećanje svog tiraža. Sjećam se, postojao je nekada predmet koji se zvao Novinarska deontologija. Možda još postoji, uče ga studenti žurnalistike, ali oni i kada završe studij ili nemaju posao, ili se ne bave novinarstvom. Za sve su krive pare. Tabloidizacija. Sterotipizacija. Tiraž. Brzina.
Više se za dobrim konjem prašina ne diže. Čast izuzecima.
Donio nam je forume u kojima se samo možemo sablažnjavati koliko je mržnje, primitivizma, šovinizma, fašizma . Postoji li neki lijep „izam“?
A samo se na sebe mogu ljutiti što sam prečesto konzument takvih idiotizama.
Kao što reče Meša Selimović : “Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.”
(Tvrđava)
Puno je dobrih, korisnih stvari na internetu, puno više ali po pregledima i posjećenosti možemo zaključiti šta je popularnije.
I ono najgore za klasične medije, donio je copy-paste generaciju pa se gubi svaka originalnost i kreativnost, a o nekim drugim oblicima i stilovima novinarstva, osim kratkih vijesti i izvještaja, možemo samo maštati. Čuj postoje novinarski stilovi?!
Živjelo vrijeme hljeba i igara!