Avganistan je zemlja udovica i udovaca, siročića i gubitaka. […] Negdje ispod našeg žutosmeđeg tla nalazi se sve bez čega smo ostali. Čula sam kako sjedokosi Avganistanci što žive u tuđim zemljama govore: „Sahranite me u Avganistanu kad umrem. Vratite me u zemlju iz koje sam došao.“ Oni tvrde da je to iz ljubavi prema domovini, ali možda je i zato što vjeruju da će se opet sastati sa svime što su tamo izgubili. Drugi tvrdoglavo odbijaju da odu iz Avganistana, bez obzira na ono što se dešava na našim ulicama. Možda zato što misle da će se tle otvoriti i vratiti im sve što im je oteto.
Ja ne vjerujem ni u šta slično.
Priča o porodici Veziri starija je od rata. Feriba, devojčica koja raste bez majke, osuđena je odmalena na borbu s predrasudama. Nakon mukotrpnog odrastanja uspjeva da se obrazuje, postaje učiteljica i udaje se za Mahmuda, muškarca koji je voli i poštuje. Imaju troje djece i njihovoj sreći nema kraja… Sve dok Mahmud ne postane žrtva talibanskih fundamentalista.
Prinuđena da sa djecom hitno napusti Kabul, Feriba mora pronaći način da pređu Evropu i stignu do Engleske. Na tom neizvjesnom putu koji vodi kroz mrak, preko planina, ili kroz granične kontrole sa lažnim pasošima, njen petnaestogodišnji sin Selim će se odvojiti od nje. Feriba ne zna da li je razdvojenost prokletstvo ili blagoslov. Možda će njen sin uspjeti da dosegne odredište čak i ako ona ne uspije. No dok se njeno podvojeno srce kida, Selim još težom stazom polako stremi ka tački u kojoj će se porodica možda susresti.
„Iskrena priča o ljudskoj hrabrosti suočenoj sa bezosjećajnošću svijeta.“
– Toronto Star
