Pobjednički radovi “Ramazan u mom sokaku” 2018

Ismail Bajramović  „Ramazan u mom sokaku“-prvo mjesto

Oči su mi čvrsto sklopljene, ali sna za mene ove noći nema. Sve u meni treperi, titra. Polahko, ispod pokrivača, stavljam dlanove na prsa jer bojim se da srce moje preglasno tuče, da taj tutanj čuje se ne samo do mamine sobe, već daleko dolje niz ulicu. Osluškujem… Čekam… I dočekah ga… Mirisom tope što nekako nađe put do moje sobe i zagolica mi nozdrve, zveketom kašika što mama ih, savršeno čiste, još jednom briše i stavlja pored tanjira. Prvi ovoramazanski sehur. Lagahno zaškripaše vrata, majka mi jagodicama prstiju taknu obraz i šapnu da vrijeme je. Nije trebala dvaput reći. Ustajem, umivam se i sjedam za sehursku sofru. Nije mi toliko do jela, koliko do osjećaja što samo ih sehurski trenuci donose sa sobom. Zapostismo i majka nas, brata i mene, isprati na sabah. Milozvučni, neopisivo lijepi ezani dopiru s nekoliko strana, dopunjavaju se i, na kraju, stapaju u jedan poziv. Rekao bih, poziv srcu. Vraćamo se kući dok nas miluje blagi sabahski povjetarac. Nakon toliko sati nespavanja, slatko utonuh u san.

Poput prvog sehura, poseban je cijeli prvi ramazanski dan. Vrijeme provedeno u kući, u školi, u igri, predstavlja sate pune opreza, pa i straha. Ne želim pokvariti post. Ni hranom, ni pićem, ni ružnom riječju ili djelom. Vraćam se iz škole, iz druge smjene… Našim sokakom već se širi miris iftarskih jela što ih domaćice, za svaki slučaj, poranije pripremaju. Osim toga, slutim i neki poseban mir, radost i spokoj što spuštaju se na našu čaršiju u ovo prediftarsko vrijeme. Odlazim po lepine. Mirišu tople lepine sokakom i cijelom čaršijom. A onda, akšamski čas. Zasvijetle kandilji na džamijama, ezani oglase prekid posta. Hurma, gutljaj vode i dova što za sofrom je šapatom izgovaramo: „Allahu moj! Tebi postih, u Tebe vjerujem, u Tebe se uzdam i iz Tvoga se obilja iftarim.“

Nižu se ramazanski dani. Do Bajrama, nanizat će se nevidljiva ogrlica nemjerljive vrijednosti.Samo će Svemoćni znati ko se sve njome okitio. Svakom ramazanskom danuposebno seradujem, ali nekad se tuga pomiješa sa ovom silnom srećom, jer znam da uskoro će proći sveti mjesec, mjesec milosti i oprosta. Tokom njega, čini mi se, svi smo bolji. Mnogo više razmišljamo o svojim postupcima, natječemo se u dobru. Tokom ovog mjeseca zikrimo više nego obično, učimo Kur'an, družimo se na iftarima. Tokom ovog odabranog mjeseca tražimo i, Allahovom milošću, pronalazimo put do Njegovog zadovoljstva, put do sebe i do drugoga.

Sendin Pašović “Ramazan u mome sokaku” -drugo mjesto

Dok stojim pored prozora bolesničke sobe Bolnice “Jezero” i gledam smiraj još jednog ramazanskog dana, gledam kako se pale kandilji sarajevskih džamija. Sarajevo utihnulo, utihnuo i moj sokak. Gledam sa tugom i sjetom na moje minule ramazane provedene jal’ u travničkom’jal u ilijaškom sokaku, svejedno, u jednom se rodih, u drugom odrastoh.  Osjećam tugu što ovaj ramazan nisam ni u jednom i što ove godine nema mene u ramazanu, ali sam zahvalan Stvoritelju svom što ramazana ima u meni i što ga je bilo od malih nogu, čak i kada nisam postio. Mati bi sa ocem usatajala na sehur, a ja kao da bi me neko probudi, kad oni završe sa jelom- ja ustanem i pojedem koji zalogaj, dok oni klanjaju sabah i poslije utonemo zagrljeni u san. Mati bi reci ocu:”Neka, neka se uči da rano jede, lakše će postiti kad odraste.” Mati me odgoji i okrenu Allahu, efendija Šerif pokaza pravi put i povede i mene i moje drugove iz sokaka. Kao mali znadoh da se u kući mora biti za vrijeme ramazana prije ezana, da se slatkiši i sladoled ne jedu vani, sramota i grehota, reče mati jednom i osta za sva vremena. Ja bih dođi kući ranije da joj pomognem postaviti sto za iftar i tako sve do svoje desete godine. Idoh na teraviju, idoh i na ostale namaze, ali osta u meni neka praznina, nešto je tu falilo. Jedno veče kad se vratih sa teravije rekoh majci :”I ja sutra postim, probudi me!”  Mati se osmjehnu i reče:”Jesi li siguran”?  “Jesam, postim,  makar se zavalio”;odgovorih. Namami me ona svojom pričom o iftaru, o njegovom mirisi, o njegovoj slasti, o smiraju duše  svaki put kad čuješ akšamski ezan. Namami me da se tako približavaš svome Stvoritelju, namami me toplinom svojih riječi,namami, a ne natjera. I to veče zaista shvatih o čemu ona priča, tek tada osjetih slast vode čovjeka u pustinji, tek tada osjetih slast hrane gladnih, tek tada osjetih da koračam pravim putem. Svako jutro ustajah i gledah kroz prozor i brojah upaljena svjetla postača sa radošću. Svako veče  pred iftar odlazih sa djecom kao i ranije po ramazanije kako ih moja majka naziva, ali sad imaše još ljepši ukus, još veću slast. Promijenih se nešto u meni, kao da odrastoh preko noći. Počeše i druga djeca postiti. Pred teraviju odlazismo na sladoled i kolače,  zaslužili smo, dok stariji ispijaše kahve, a poslije teravije izvirivasmo djevojčice umotane u šarene marame, kojim glavice viriše k'o pupoljci ruža u proljeće. U igri zaboravismo na glad i žeđ, samo nas je na to podsjećao miris halve i baklave i iftara što ga naše majke u slast spremaše. Obično uoči 27.noći ramazana, kad Allah nam sudbinu dijeli, mati bi davala vitre kako to ona kaže. Omotaj bi novac prvo oko očeve, pa svoje, pa moje glave i nešto tiho, šapatom prouči i reci bi ocu: “Neka on da iz svoje ruke u džamiju, on je čista i nevina duša.” Ovaj osta prazan, kao u magli, na dohvat ruke, ali ga ne vidim, jer ne mogu postiti, ne mogu, a mene duša boli, ne mogu, a htio bih. O Stvoritelju moj Ti to znaš, o moj  Stvoritelju Ti to osjećaš da moja duša i srce to žele, zato Te molim u ovoj noći za naredne ramazane da mi omogućiš. Dok stojim pored prozora Sarajevo tone u još jedno iftarsko veče, a ja osjećam miris prošlogodišnje lipe što iscva u ramazanu i miris travničkih ruža što iscvaše lani. Još mi odzvanja u u ušima zveket kašika u travničkim avlijama za vrijeme iftara, a mene niti u jednom mom sokaku nema. Moja mati sama postavlja iftarsku sofru za sebe i oca i ne osjeća slast iftara kao sa mnom, i znam da svako veče prije prve kapi vode što proguta pusti suzu i moli Gospodara svih svjetova da joj se vratim zdrav što prije u okrilje njeno, a znam da On ispunjava sve želje svome iskrenom robu u ramazanu, pa će i njoj. Još osjećam nježan dodir njezinih ruku i toplinu njezinog poljupca i riječi kako kaže:” Ustaj sine,sehur je”. U mom sokaku je i sada graja i sada se djeca igraju, u mom sokaku sada žene čiste kuće i pripremaju iftarske poslastice, ali pred iftar moj sokak utihne i nema žive duše, a pred teraviju opet oživi. Zadnju noć ramazana sve nekako posebno miriše. Miriše kuća, mirišu kolači i bajramski maslohati. To veče nam mati sprema bajramske odore za sutrašnji dan, naš najveći praznik. Bajram. Sva djeca iz mog sokaka sa radošću čekaju bajram-banku.  Kad se završi ezan,proučih Fatihu i izgovorih riječi koje moja mati poslije svakog namaza izgovara:”O Allahu moj, ja sam rob Tvoj, Ti si Gospodar moj, samo u Tebe vjerujem, samo se Tebi klanjam, samo Tebi sedždu činim, samo od Tebe milost i oprost tražim. Tebi se Allahu moj klanjaju i voda, i zemlja i nebo, pa i ja mali mrav. Ja ću se, ako Bog da,  vratiti u sokak svoj i ponovo osjetiti miris ramazanu moj.

 Ahmed Krdžić “Ramazan u mom sokaku”-treće mjesto

Ramazan je.

U prirodi, u avliji vidi se da je nešto drugačije, da je bolje. Čitav sokak sabur prekrije pa se svi vole i selame, čak se eto i komšija Sakib nasmiješi kada prođe pored mene. Čuda li neviđenog! Kojom čarolijom dođe taj osmijeh vječitog, starog mrguda? Ramazanskom??? Nema  šta drugo biti!

Istom onom čarolijom koja je cijeli sokak  izmijenila pa sve izgleda ljepše i veselije: kuće, drveće, cvijeće pa eto i ljudi. Pitam se da li ta čarolija dotače i nas djecu pa se po čitav dan družimo i zajedno igramo? Da li ta čarolija dade nam snagu da ove duge dane ispostimo?

Eh, taj ramazan…

Razmišljam evo kako moj sokak drugačije  i  miriše, posebno pred iftar kad se njim razlegne miris vrućih ramazanskih somuna. Rekao bih da na svijetu ništa ljepše ne miriše.

A kad se upale kandilji i akšamski ezan s munare odjekne, sokak se radosću i srećom ispuni, jer malo čemu se ljudsko uho obraduje kao ezanu koji iftar najavljuje.

A onda nastupi tišina. I znaj ima nešto u toj  tišini kad sokak ostane sam u vrijeme iftara! Da čovjek stane i oslušne je, siguran sam da bi mu ova tišina mnogo kazala.

Poslije iftara sokak opet oživi, ore se glasovi komšija, cika i vriska djece sa svih strana. „Hoćeš  li s nama na teraviju?“- svako malo odjekne.

Zašto su svi tako dobri i paze jedni druge? Šta to ramazan uradi ljudima?

Šta ramazan uradi mom sokaku?

Ne znam, ali poželim da moj sokak još dugo, dugo ostane ovakav, bolji i drugačiji, obućen u novo, ljepše ruho.