Uđite u vrt osjećaja sa junacima današnjih književnih preporuka

U jednoj su knjizi utkane hiljade osjećaja, koje čitatelji proživljavaju sa piscem i sa junacima.  Knjiga je vrt, voćnjak, skladište, zabava, društvo i savjetnik, mnogo savjetnika-reći će Šarl Bodler.  Ljude onim što jesu čine i knjige koje čitaju, treba dakle paziti čime se hranimo i napajamo duše. Kako biste izbjegli loše knjige, svake nedjelje bibliotekari iz Gradske biblioteke odabiru za vas ponajbolja djela iz više od 11 000 naslova iz fonda.

Tako su danas na redu dva izvanredna djela, namijenjena onima koji imaju istančan osjećaj za estetiku, dubine duše i njenih previranja.

Lektira: Vladan Desnica-Proljeća Ivana Galeba

Roman “Proljeća Ivana Galeba” sastoji se od 73 poglavlja, a prvi put  je objavljen 1957. godine. Djelo nosi i podnaslov imena ” Igre proljeća i smrti”. Tekst je nastao u autorovom razdoblju od dvadeset godina te sadrži sve što ga je zaokupljalo u tom vremenskom periodu.

Izgrađen je na prvi pogled na nepovezanim cjelinama, a temelji se na razmišljanjima glazbenika Ivana Galeba. Roman karakterizira niz događanja, sjećanja i detalja u koje je satkan život kompliciranog lika koji slovi za intelektualca bogatog života, ali vodi miran i povučen život najavljujući starost. Ispričan je u prvom licu i cijeli je predočen u sjećanjima.

Iz niza brojnih detalja može se rekonstruirati cijeli životni put Ivana Galeba. Radnja započinje 1936. godine kada Ivana Galeba prvi put upoznajemo nakon operacije. Polako teče njegov oporavak nakon operacije. On se osjeća jako starim ili je star, a njegov trenutni život je sačinjen od uspomena na prijašnji život.

U romanu nema klasičnog zapleta, a i događaji su ispripovijedani nepovezano. Postoje dvije vremenske crte na kojima se temelji cijeli roman. To je ona trenutna, sadašnja, kada se autor nalazi u bolnici i ona prošla, kada pripovijeda o prošlim događajima i životu kojega je vodio.

Kratak sadržaj

Radi se o starom glazbeniku i umjetniku koji je cijeli život posvetio violini. No, njegova karijera završava velikom tragedijom. Naime, ozlijedio je ruku i nakon toga nije se mogao više posvetiti svom životom pozivu, sviranju violine. Tada je iskusio veliki pad, s trona uspjeha pao je na dno.

Galeb razmišlja o svom životu i žali za njim. Jedino što mu je trenutno preostalo u životu su sjećanja i žali za tim što na temelju tih sjećanja ne može svoj život proživjeti ispočetka. Njegove misli lete njegovim životom i najčešće se zadržavaju i djetinjstvu. Razlog tomu je kako Ivan misli, vjerojatno sama činjenica da kao djeca razvijemo najviše osjećaja, i to za cijeli život.

Ivan Galeb proveo je djetinjstvo u bogatoj obitelji koja je sve više bila blizu ruba propasti, ali niko to nije htio priznati. Skrivajući istinu sami od sebe, oni uživaju u lažnoj raskoši. Najosvješteniji u obitelji je djed koji svakim danom sve više osjeća da im se bliži kraj.

Ivanov otac je poginuo na brodu tajanstvenom smrću. Ta činjenica ostavila je u Ivanu mračne tajne kojih se nikako ne može osloboditi, ali ne može ih niti razotkriti.

Sve to obilježilo je njegovo djetinjstvo. Njegov život u djetinjstvu nije tipičan bezbrižnog djeteta. On dane, umjesto u igri, provodi u razmišljanjima o životu kojeg pokušava razumjeti.

Pošto je rano izgubio oca, pokušao se više približiti majci i s njom ostvariti dublji odnos. No, patrijarhalni odgoj i ostala odgojna načela ne dopuštaju mu. Iz svih tih razloga, on je sve više usamljen i utjehu i bijeg od stvarnog života traži u mašti.

Glavno središte života obitelji Galeb je djed. On je tiranin i zaštitnik i njeguje vrlo stroga načela na kojima temelji život. Dječak vidi najviše topline u baki za koju se veže. Ona trpi tiranskog muža, ali u isto vrijeme ga poštuje.

Kada jednom prilikom dječak pronalazi violinu na tavanu odluči da će postati glazbenik. Iako mu je trebalo neko vrijeme da se izbori na pravo na učenje violine, ipak je uspio. Djedov autoritet pomalo je već oslabio te se dječak suprotstavio njegovim odlukama pa se odlučio baviti ovim “ciganskim zanatom”. Tako Ivan Galeb postaje violinist te putuje po svijetu doživljavajući uspjehe, ali i poraze.

Nakon mnogo godina vratio se u svoj rodni kraj za koji su ga vezala razmišljanja o djetinjstvu. To vrijeme zapamtio je kao doba kada je razvio posebnu osjećajnost koja ga je pratila cijeli život.

Odmah nakon što se vratio u svoj rodni kraj, razgovarao je sa svojim učiteljem fra Anđelom. Pričajući s njim o svom djetinjstvu dolazi do spoznaje koliko je ono utjecalo na njegov cjelokupni život.

Priča o svom susjedu Egidiju i njegovoj ženi te o njihovoj djeci. Njihove dvije kćerke bit će Ivanove ljubavi. Prva ljubav bila mu je Kalpurnija, dok mu je Alda bila tragična ljubav. Prisjeća se slične priče o učitelju violine i ženi mu, ali i o glumačkoj družini koja je na neki način obilježila njegovo djetinjstvo. Sjeća se kakve je osjećaje u njemu proizvela njihova oproštajna predstava. Sjeća se da je jako napet sve dok ga nije svladao san. Zatim se prisjeća smrti majke i praznine koja je ostala iza toga.

Sva ova sjećanja proizvela su posebne osjećaje kod Ivana Galeba i ona su navirala polako i neprimjetno, otvarajući se poput klupka.

Velika prekretnica u životu Ivana Galeba bila je smrt djeda i bake. Tada je ostao sam i morao se pobrinuti o važnim egzistencijalnim pitanjima u svom životu. Sada se prisjeća ljudi i događaja, svega što mu se desilo kada se morao pobrinuti sam za sebe. Tada je došao i do spoznaje o otkrivenom lijeku protiv smrti, ali i o neprihvaćanju pravde koja je bila bitna za sve.

U cijelom tom nizu Ivanovih priča saznajemo detalje o njegovom životu. Iako događaji nisu poredani hronološki, na kraju smo dobili uvid u Ivanov život i njegovu sudbinu.

Jedna od takvih priča zasigurno je priča o Ivanovom prijatelju glumcu, za čiju smrt je on saznao tek preko novina. Ivan se osvrće na svoj život i na to kako je ga je skroz promašio i kako je bio nevažan u tom kratkom vijeku ljudskog postojanja na zemlji.

U Ivanovu bolesničku sobu dolazi general Radivoj te nas on upoznaje i s njegovom nesretnom pričom.

Sva razmišljanja Ivana Galeba o životu, o smrti, djetinjstvu, postojanju, sve to nalazi se u glavi Ivana Galeba koji traži spas jer osjeća se umornim i poraženim.

No, izlazi iz bolnice, ostavljajući tamo svu onu bjelinu čistoće, ali i svoje misli. Vani je proljeće, a toplina sunca preplavila je Ivana Galeba dok kreće dalje u život s novim mislima.

Bilješka o autoru

Vladan Desnica rođen je u Zadru 17. septembra 1905. godine. Bio je romanopisac, novelist i pjesnik. Porijeklom je iz ugledne obitelji koja je imala snažan utjecaj na položaj Srba u Dalmaciji. Gimnaziju je pohađao u čak tri grada i to u Zadru, Šibeniku i Splitu. Studij prava završio je u Zagrebu, a u Parizu je studirao filozofiju.

Za vrijeme Drugog  svjetskog rata italijanske okupacijske vlasti odvele su ga u Zadar gdje je morao raditi kao prevoditelj. Većinu svog života radio je kao pravnik i to u početku u uredu svoga oca, a kasnije se zaposlio u ministarstvu finansija.

Nakon Drugog svjetskog rata odlazi u Zagreb gdje radi u pravnom odjelu Ministarstva financija NR Hrvatske. Zadnje godine svog života proveo je stvarajući književna djela.

Bio je vrlo svestran, pisao je romane, pjesme, novele, scenarije, a radio je i kao prevoditelj, prevodeći s ruskog, francuskog i talijanskog.

Književni se ostvario vrlo rano, počeo je pisati još u vrijeme gimnazijskih dana. 1933. godine objavio je prve književne tekstove u listovima “Glas” i “Novo doba”.

Njegova najpoznatija djela su: “Olupine na suncu”, “Tu odmah pored nas”, “Fratar sa zelenom bradom”, “Zimsko ljetovanje”, “Proljeća Ivana Galeba”, “Slijepac na žalu”, “Koncert”.

Desnica je umro u 4. marta  1967. godine u Zagrebu.

Beletristika: Elif Shafak-Čast

Čast dramatična, dirljiva priča o porodici, ljubavi i nerazumijevanju, objavljena je u Buybookovoj Biblioteci Farah. Roman pun šekspirijanskih zaokreta i obrata, znamenja i zagonetki, proročanstava i sudbinskih predodređenja, donosi snažno i uzbudljivo propitivanje krivnje i nevinosti, odanosti i izdaje, i iznosi na vidjelo kontroverznu temu ubistvo zbog časti koje se tragično odigra u životu jedne porodice.

Ovo je upečatljiva životna priča  o blizankama  Pembe i Džamili koje su rođene kao sedma i osma kćer u kurdskoj obitelji bez sinova. Odrasle su s ocem, na selu a majka im je umrla na porođaju. Vrlo rano, autorica otkriva da se u knjizi događa ubistvo unutar obitelji a priča ide od sadašnjosti prema prošlosti i obrnuto. Svako od poglavlja priča jedan član obitelji Toprak pa je dinamika romana sjajna. Majka Pembe, otac  Adem, djeca Iskander, Esma i Junnus – svako od njih ima svoje viđenje događaja. Džemila,  Pembina sestra također priča o svom životu u selu, na obali Eufrata, gdje radi kao vrlo uspješnja babica i iscjeliteljica. Roman nam govori o tursko-kurdskom načinu razmišljanja i životnim stavovima gdje žene ne ulaze u brak ako nisu nevine,  o jakom patrijarhatu, o nerazumijevanju, o tome da žene nemaju slobodu kretanja niti mogu pokazati osjećaje prema muškarcima a izgubiti “čast” za ženu je najteži zločin. Istovremeno imamo uvid u to kako se takva obitelj snalazi na Zapadu, u velikom i glavnom gradu poput Londona i što sve zapadnjački način života znači za tradicionalnu obitelj. Dvije različite kulture sudaraju se i nije lako ni za jednog od članova obitelji prihvatiti tu koliziju. Svatko od njih se bori sa svojim strahovima, frustracijama i teškoćama.  Ovo je vrlo snažna i bolna obiteljska priča koja vas odmah očara i u potpunosti obuzme. Istovremeno, autorica stvara nevjerojatnu napetost koja se gotovo može mjeriti s onim iz nekog trilera. Stalna promjena perspektive, vrijeme pripovjedanja koje skače naprijed – natrag a sve sa stilom pisanja koji se zavlači pod kožu.

Problemi počinju kada Adem napušta svoju obitelj zbog kockarskih dugova i veze s plesačicom u jednom noćnom klubu. Kako sinovi, Iskander i Junnus doživljavaju tu bol i sramotu, kako se kćer Esma nosi s tugom i brigom svoje majke, kako Pembe žudi za malo nježnosti i ljubavi u svom usamljenom i teškom životu, te kako nalazi toliko potrebnu ljubav i razumijevanje od Eliasa, muškarca koji je šesnaest godina stariji od nje i koji je jako želi spasiti i izvući iz tog gliba… o svemu tome je riječ u ovoj potresnoj obiteljskoj sagi.  Sve vrijeme znate da će se nešto loše dogoditi i da će na kraju, obitelj biti razorena. Ali, to nije poenta priče. Poenta je da iz svakog mraka i tmine ima izlaz i da je svjetlo na kraju tunela –  tako je u životu i tako je i u ovoj priči. Uvijek ima mjesta za prihvaćanje krivice, za spoznavanje sebe i svojih grešaka, uvijek ima mjesta za oprost i ljubav.

Roman je izvrsno napisan i kraj je itekako iznenađujući, stoga ga ovdje najtoplije preporučujemo.

Elif Şafak, jedna od najčitanijih turskih autorica, rođena je 1971. u Strasbourgu, a danas živi u Londonu i Istanbulu. Pored toga što se bavi pisanjem, aktivna je kao politička komentatorica, kolumnistica i predavačica. Redovno piše za vodeće novine u Turskoj ali i za glavne svjetske novine i časopise, uključujući “The Washington Times”, “The Wall Street Journal”, “The New York Times”, “The Economist” i “Guardianovu” web stranicu. Predavala je na raznim univerzitetima u Turskoj, Velikoj Britaniji i SAD-u.

Na kraju, da se našalimo-bolje je zabadati nos u knjige nego u tuđe poslove. Oni ljudi koji čitaju, kao i oni koji pišu čine to kao da dišu, jer i to je njihov zrak za život. Čitanje iz ljubavi najbolji je način da se nešto nauči.

 Pripremili: Semir Spahić i Jasmina Masnopita-Biblioteka Ilijaš

    Uredila: Nermina Durić-Kahvedžić