MJESTO ZA REKLAMU
osamdeseteLjudi  danas žale za osamdesetim godina prošlog stoljeća jer su najmanje loša vremena koja im se nude na policama sjećanja.

Piše: Miroslav Filipović

Nostalgija, taj eterični osjećaj tuge za proteklim vremenom i izgubljenim zavičajem, jedna je od najvitalnijih individualnih, ali i kolektivnih emocija na ovim prostorima. S tim da se sveprisutni žal za prošlim, ma koliko eteričan bio, prilično točno može locirati u osamdesetim godinama prošloga stoljeća.

Nostalgija je na ovim prostorima višestruko opterećena ideološkom prtljagom koja s njome putuje kroz vrijeme i obično dobiva prefiks “jugo”. U Hrvatskoj će, recimo, bez greške, čim javno prizovete u sjećanje nešto iz “onih mračnih” vremena, s desna iskočiti neki dežurni higijeničar da vam udijeli packu i prilijepi etiketu “jugofila”, ako ne i neku mnogo goru.

Unatoč svemu, nostalgija, naročito za osamdesetima, prilično je živa i žilava. No, da ponovim i proširim pitanje iz naslova: Jesu li i zašto osamdesete, za generacije koje ih pamte, doista vrijedne nostalgije?

Zlatni rudnik sjećanja

Činjenica je da su medijski i te kako prisutne. Ta su vremena postala zlatni rudnik, iz kojeg – ne samo ovdje- već i diljem svijeta – industrija zabave crpi goleme sirovine.

U Hrvatskoj upravo svjedočimo tomu na primjeru igrane serije Crno-bijeli svijet, koja se upravo emitira i diže mnogo nostalgične prašine.

Nakon relativno uspjelog niza dokumentarnih filmova o novom valu, riječ je o prvoj igranoj seriji koja tematizira osamdesete kao “zlatno doba” i “vrijeme najboljih tuluma”, kako sugeriraju prateći slogani. Valja reći da je koscenarist i spiritus movens spomenute serije Igor Mirković začeo 2003. godine nostalgični trend dokumentarcem Sretno dijete o Novom valu s početka 1980-tih.

Bilo je pitanje vremena kada će i televizija nabosti tu zlatnu žilu, koja je do sada bila nemilice eksploatirana u radijskom eteru i na internetskim bespućima zagušenima nostalgijom za osamdesetima. Kralježnica većine radijskih programa upravo je glazba tog doba.

Postoji gomila internetskih sajtova posvećenih osamdesetima i  mnoštvo grupa po društvenim mrežama koje razmjenjuju sjećanja na to vrijeme. Iz obiteljskih albuma vade se i skeniraju onodobne fotografije, na gramofonima ponovno pucketaju stare ploče, ondašnje pop-zvijezde proživljavaju drugu mladost. Jedino se… hm… po pitanju mode nostalgičari ipak sustežu, očito svjesni da su osamdesetih počinjeni neki od najtežih modnih zločina poput “fudbalerki” i ispranog džinsa.

I publicistika se raspisala o tim vremenima. Nadopisuju se stare rock-biografije (kao u slučaju Vesićeve Šta bi dao da si na mom mjestu o “Bijelom dugmetu”) i objavljuju nove koje ne seciraju samo glazbu, nego i cjelokupnu popularnu kulturu onog doba. U tom smislu, pionirski i zasad najveći izdavački pothvat predstavlja Leksikon Yu-mitologije, osmišljen još devedesetih među amsterdamskim studentima s ovih prostora, a pod mentorstvom apatridne književnice Dubravke Ugrešić. S već nekoliko tiskanih izdanja i neprestanim on-line osvježavanjem sadržaja, Leksikon se pokazao kapitalnim arhivom preživjelih sentimenata spram minulih pop-kulturnih fenomena s ovih prostora.

Osamdesete kao ‘sigurna soba’

Magija nostalgije za osamdesetima velikim dijelom izvire iz činjenice da velika većina neposrednih aktera i svjedoka tog vremena još nije ni mrtva ni senilna. Dapače, u naponu su srednjih godina – što bi se reklo: premladi za umiranje, prestari za rock'n'roll – a artefakti tih vremena, od fotografija i videosnimki do sačuvanih časopisa, stripova i gramofonskih ploča- brojniji su i prisutniji od sličnih iz šezdesetih i sedamdesetih.

Šezdesete su vizualno bile crno-bijele i iz današnje perspektive – predaleke. Sedamdesete su već šarenije u sjećanjima, ali oni kojima su bile formativne godine danas ipak nisu ciljana publika zahuktale industrije, koja reciklira i prepakira bolju prošlost. Jer, osamdesete su, kako pjesma kaže, te godine “kad smo stalno skupa bili mi…”

A to “mi” je generacija danas već duboko zasjela u sredovječni konformizam dnevnih soba, gdje im se s televizora, radija i putem interneta posreduje spleen prošlih vremena. Njima je namijenjen fino upakirani eskapizam, ta sretnotužna mješavina sentimenata njihove mladosti.

I onda se na tom humusu selektivno odabranih (lijepih) sjećanja, naspram današnjeg grozničavog kaosa svakodnevne neizvjesnosti (Pamtim samo sretne dane – pjevala bi Gabi Novak) hvata ta žilava biljka nostalgije. I cvate li cvate…

Većina onih koji pišu o tim opet procvalim osamdesetima – bilo da su neobavezni internetski forumaši, ili ozbiljni društveni kroničari – bezuvjetno ih smatraju boljim i bezbrižnijim vremenima u odnosu na današnja. Osamdesete su svojevrsna “sigurna soba” za lakše preživljavanje i skrivanje od stvarnosti kakva se ukazala nakon “Titinih vremena”, zatim ratnih devedesetih, a naročito u prvom, tranzicijskom desetljeću novog stoljeća.

Zanimljivo je da se uz priziv sjećanja na osamdesete neizbježno zaziva Titov lik i djelo, iako je upravo ta dekada započela njegovom smrću, bivajući potom obilježena kolektivnom dezorijentiranošću kao uvodom u konačni kaos.

Upravo se one površinske manifestacije duboke krize nastale raspadom sustava održavanog na kreditima, kojima je glavni jamac bio sâm Tito (a kojima je Zapad plaćao njegovu nesvrstanost tijekom Hladnog rata), u nostalgičnim sjećanjima prikazuju mazohistički uljepšanima: nestašice kave, deterdženta i ulja, vožnja “par-nepar”, redukcije struje i ine restrikcije…

Zamislite, recimo, da za 20 godina – kada bi- po balkanskom defaultu- ovdje trebalo biti još gore – generacije današnjih tinejdžera krenu (a vjerojatno će i krenuti) sličnim nostalgičarskim zanosom romantizirati vremena u kojima su njihovi roditelji ostajali bez posla- ili im se preko noći udvostručio iznos rate kredita u “švicarcima”, a deložacije zbog ovrha odvijale se u dnevnom ritmu kao onomad “par-nepar” vožnja! Osamdesetih bi kredite pojela inflacija, a iz stana vas nitko nije mogao izbaciti zbog par neplaćenih računa i nagomilanih kamata.

Ondašnji sustav, koji je, treba reći, uvelike kumovao današnjoj svepristunoj (ne)kulturi korupcije i nepotizma, nedvojbeno je pružao mnogo više sigurnosti. Utoliko su ta vremena bila “romantičnija”, a zbog vremenskog odmaka u kojem ružne stvari brže blijede i “crne rupe” devedesetih, ujedno i ona koja se najlakše i najljepše pamte.

Najmanje najgora vremena

Nema tome dugo kada su jedne hrvatske dnevne novine podastrle sliku tog vremena obilježenog restrikcijama i nestašicama pod naslovom koji je govorio da su i “akademici švercali kavu i deterdžent” vraćajući se iz inozemstva sa stručnih skupova i simpozija. Iste će novine ovih dana, a povodom početka emitiranja serije Crno-bijeli svijet, nuditi prigodni specijalni dodatak naslovljen “Povratak u osamdesete”, s tutorskim uputstvom “saznajte sve o vremenima najluđih tuluma”.

Crno-bijele novinske fotografije iz tih vremena, na kojima su građani u dugim redovima čekali kavu, deterdžent i banane, danas su nadomjestile digitalne fotografije podjednako dugih redova pred pučkim kuhinjama, zavodima za zapošljavanje, konačištima za beskućnike, ili, pak, ambasadama u kojima se izdaju vize za odlazak u sređenije i bogatije države.

Postoji i druga slika, barem ovdje u Zagrebu, koja se periodično pojavi u novinama i na portalima. Na njoj su dugi redovi ljudi, koji ne čekaju ni deterdžent ili kavu, a ni obrok u pučkoj kuhinji ili vizu za Kanadu, nego najnoviji model iPhonea. U odnosu na osamdesete, krajnosti su međusobno mnogo udaljenije. S druge strane, naranče i banane, koje se tada jedino moglo vidjeti na bolničkim ormarićima ili u novogodišnjim poklon-paketićima (naranča po glavi djeteta) danas su mjerna jedinica jeftine kupovine: ili ih ima toliko da trunu na policama, ili se kupuju u vrećama “za krumpire”.

Osamdesete su istovremeno bile i olovne, i baršunaste. Ovisno o tome kako smo se u međuvremenu ideološki (pre)formatirali, ovisi i to iz kojih ćemo osamdesetih, olovnih ili bršunastih, grabiti sjećanja. Što je današnjica teža, a budućnost neizvjesnija, to je žal za prošlošću veća i življa.

Za razliku od današnjih vremena, sugerira novinarka i književnica Maja Hrgović u svome tekstu na istu temu objavljenom u riječkom Novom listu, osamdesetih je “postojala budućnost, ili barem njezin privid”. Zato bi najjednostavniji odgovor na pitanje iz naslova ovog teksta glasio: Ljudi danas žale za osamdesetima jer su najmanje loša vremena koja im se nude na policama sjećanja.

Izvor: Al Jazeera

 

Share.

Comments are closed.