ILIJAŠVIJESTI

Bilal Begić: “Dobio sam ime po šehidu”

Devetog novembra 1993. godine  izvršen je agresorski napad na Crnu Rijeku čime počinje progon i stradanje civilnog stanovništva. Na obilježavanju 25. godišnjice stradanja stanovnika Crnoriječke visoravni, Bilal Begić trinaestogodišnji dječak podijelio je vrlo emotivnu priču sa prisutnima, koju Vam u cjelosti prenosimo.

 

 

“Dobio sam ime po šehidu”

Ispričat ću vam jednu priču. Jednu jako tužnu priču o ljubavi. O tome kako mogu da se vole ljudi koje nikada nismo vidjeli ni upoznali. U drugoj polovini mjeseca novembra 1993. godine moj otac je ostao bez svoga jedinoga brata. Moj adžo Bilal bio je u ratu od samog početka. Tog novembarskog dana ratne 93’. godine izvršen je napad na naše selo. Mnogi naši borci i civili su stradali tog dana. Adžo se nije vratio kući tada i više nikada. U ognju i plamenu ovoga rata i moj otac izgubi svoga jedinoga brata. Mali sam. Još mi treba puno snage da shvatim koliko je ljudi izgubilo život braneći našu domovinu. Mnogo ljudi je ubijeno. Mnogi su nestali bez traga. Mnogi su protjerani iz svojih domova. Svi bosanci i hercegovci su patili za vrijeme rata. Jedan ljudski život nema cijenu. A hiljade boraca dadoše živote da bi Bosna i Hercegovina ostala u svojim postojećim granicama. Dadoše živote. Postadoše šehidi i pali borci. A njihova šehidska groblja su ostaci te skore mračne prošlosti. Babo mi često priča o mome amidži Bilalu. Bio je čestit. Za njega je postojala samo istina. Nije volio laži. Bio je borac. Poginuo je u svojoj…tačnije, ne znam kojoj godini je poginuo, jer niko mi to nikada nije rekao. Svog amidžu Bilala znam samo po fotografijama i pričama moje porodice.

 Ja ga mnogo volim.

On živi u mojim mislima.

 U mojim osmjesima.

U toplini sunca. Oni žive.

U njihovim srcima je živjela Bosna.

Sada žive u njenom srcu.

Jedino tu će vječno ostati.

A pokrivat će ih najtoplija zemlja.

Zemlja bosanska.

Kada su moji roditelji na svijet donijeli jedan novi život, njihovo prvo dijete muško. Meni su dali ime Bilal. Ime moga amidže. Moje ime je rezultat ljubavi i prkosa rata. Ponosim se svojim imenom.  A moja ljubav prema amidži Bilalu je vječna i nemjerljiva. Ja sam još dijete. Ali me svaka pomisao na moga amidžu, čije ime s ponosom nosim, ispunjava tugom. Znam da bar nešto mogu za njega uraditi. Na njegovom mezaru proučiti Fatihu. Položiti buket cvijeća i vjenčić svojeručno napravljen. Često, učeći Fatihu svome amidži, suze mi poteku. Brzo ih obrišem i sjetim se hrabrosti šehida i palih boraca. Pri odlasku sa mezara više puta se okrenem dajući obećanje da ću opet doći. Za sve što smo rekli nek i ovo znate „svoje mlade živote za Bosnu su dali da bi nama bilo bolje, da bismo ih vječno spominjali. Dobio sam ime po šehidu. Ponosim  se svojim imenom“.

Bilal je poručio svojim vršnjacima da dođu u Crnu Rijeku i da se upoznaju sa historijom njegovog rodnog mjesta.

Povezane objave

Back to top button